Miro Škugor: Zmajeve brazde

„Glupi DiscoverPro! Toliko o najnovijim navigacijskim sustavima. Ne vrijedi nijednog dodatnog eura“, pomisli Anton parkirajući novi VW Passat na makadamu pred livadom ograđenom suhozidom i gustim grmljem. Upravo kada su se nakon nekoliko pogrešnih skretanja i pedesetak minuta nervozne potrage htjeli okrenuti i otići, Sandra poviče pokazujući prstom negdje nadesno ispred njih: „Eno je! Antone, pogledaj! Sveta Foška!“

Uskladivši pogled s pokretom njezine ruke Anton konačno uoči zdanje koje su na Sandrin nagovor odlučili posjetiti. U Batvačima kraj Vodnjana, usred ničega, sred labirinta od naslaganih redova kamenja preko kojih se prelijevao uspuzali bršljan, raznovrsnih trava, crvenkaste zemlje, patuljastog drveća, nekoliko uskih i jedva vidljivih bijelih putova te nasumice posađenih maslina, zgrčile su se na suncu crkva i bazilika sv. Foške. Ni drugi, pozorniji pogled na prostrano dvorište pred njom, bočne čistine i neveliko dvorište iza nje nisu mogli odagnati Antonov prvi dojam – grč i muka.

Passat su parkirali na susjednoj livadi pod stablom, na pristojnom razmaku od stare Škode. „Izgleda da nećemo biti sami! Idemo za sljedećim tragom!“, razdragano će Sandra. Dok je on još otvarao vrata na svojoj strani, ona je istrčavši iz auta ubrzanim koracima hitala crkvi. Anton je pak po izlasku iz auta instinktivno namjestio remen oveće izletničke torbe tako da ju je s boka premjestio na grudi i pleksus kao da želi spriječiti da nešto iz te crkve prodre u njegovu nutrinu. Zapravo, još od ranojutarnjeg posjeta Motovunu nije ni htio doći ovamo. „Upoznavajući neka mjesta dopuštamo i njima da upoznaju nas. A neka od njih mogu nas i prepoznati“, prisjećao se riječi svoje prabake.

Nakon drugog dana takozvanog simpozija o marketingu i suvremenim komunikacijama u rovinjskom luksuznom visokokategorniku, na koji ga je Sandra povela kao gosta, a u stvari psihofizičkom višednevnom antistres okupljanju srednjeg i višeg menadžmenta nekoliko najuspješnijih granskih tvrtki, garniranom neograničenim dotokom besplatnog alkohola, izvrsnom gastronomskom ponudom, DJ zabavama, spa tretmanima te svakojakom ostalom tjelesnom relaksacijom, odlučili su se iskrasti i osobno doživjeti ono što ih je oduvijek zanimalo – moć Zmajevih brazda.

Mnogi i danas tvrde kako se Istrom, u njezinom podzemnom energetskom krvotoku sličnom meridijanima što opasuju Zemlju, pružaju i križaju strujanja snažne energije. Na mjestima na kojima se križaju Zmajeve brazde, ljudi su odvajkada gradili naselja ili svetišta, jer su se tamo osjećali dobro, opušteno, koncentriranije i kreativnije, a na nekima su bili čudesno izliječeni od raznih bolesti.

Anton je, za razliku od ushićene Sandre, već na glavnim gradskim vratima Motovuna osjetio slabost jednaku ovoj ovdje. Crkva sv. Foške za nju je bila još jedno čudesno mjesto na mreži Zmajevih brazdi čiju je energiju htjela upiti cijelim svojim bićem te zauvijek pohraniti negdje u paketiće svoje ženstvenosti. Nije znao kako je do nje dospjela poznata lokalna uzrečica: „Sveta Foška, čuda more.“ Niti kada je i gdje čula da se na tom mjestu još od 1681. godine događaju čuda, od izlječenja teških bolesti do iznenadnih trudnoća kod žena koje godinama nisu mogle zatrudnjeti.

Sve do posjeta crkvi posvećenoj toj kršćanskoj mučenici, kojoj su zbog odanosti svojoj vjeri odrubili glavu i tijelo bacili u more, a današnjoj zaštitnici od glavobolje, artritisa, reumatizma, depresije kao i zaštitnici mladih, Anton je ipak nekako mogao pratiti Sandrin rastući entuzijazam. Sada mu se činilo da je naglo gubio sve više životne energije razmjerno količinama koje je Sandra odnekud primala.

Sandra je ubrzo nestala iz njegova vidokruga. Na platou pred crkvom, točnije pred zatvorenim crkvenim vratima, ugledao je dvije žene u crnini okrenute jedna k drugoj. Čak su im i lica bila prekrivena crnim velovima tako da nije mogao odrediti njihovu dob. Nepomične i bezglasne kao da nisu ni primijetile njegov dolazak. „Dobar dan“, pozdravio ih je. One mu ništa nisu odgovorile. Tišina kojom su zračile ispružila je ruke prema njegovom srcu. Odskočio je u stranu poput boksača u ringu eskiviravši nevidljive udarce nesreće i boli. „Sandra! Sandra! Gdje si?“, zavapio je u samoobrani.

„Ovdje sam! U dvorištu! Dođi iza crkve!“, pozivala ga je. Obišavši crkvu s bočne strane Anton ugleda prizor koji ga je zgrabio za potiljak ne dopustivši mu da okrene glavu. Sandra je bosa, samo u grudnjaku i gaćicama, stajala prsima pripijena uza zid, pod rešetkama osiguranim malim prozorom, u pozi razapetog Isusa. Pored nje, na uredno održavanoj tratini, bila je odložena njezina odjeća s tenisicama na vrhu. „Osjećaš li? Osjećaš li ovo mjesto? Molila sam za tebe“, prozborila je zatvorenih očiju. Otkada su bili skupa navikao je na njezino ekstravagantno i bestidno ponašanje, koje ga je tako često znalo napaliti. Ali, ovo je bilo nešto posve drugo – Sandra kakvu još nije upoznao. No, trenutak poslije više nije gledao u Sandru nego preko puta nje, iza njezinih leđa, gdje je ukopan u zemlju stajao križ njegove visine s kipom Krista na kojemu je visjelo stotine krunica. Svaka krunica progovorila je drugačijim ženskim, dječjim ili muškim glasom u njegovom mozgu, koji je odjekivao istim brojem zaklinjanja, tuga i patnji. Učinilo mu se da težina svakog glasa još dublje ukapa križ sve dok ih nije nadglasalo odnekud prizvano sjećanje na razgovor s njegovim profesorom. „Okreni se oko sebe, Antone. Valjda ti je jasno tko u najvećem broju čini našu crkvu. Grješnici i potrebiti“ objašnjavao mu je profesor.

Anton se jedva suzdržavao. Bio je na rubu povraćanja. Otrčao je prema autu. Iza sebe je čuo kako ga Sandra zove. Nije se osvrtao. Htio je što prije sjesti za volan, uhvatiti zraka i odvesti se.

Sandra je dotrčala za njim. Sjela je u auto do njega. Djelovala je pomalo ljutito. „Što je ovo bilo? Zašto si otrčao? Zar nisi čuo da te zovem? Što ti je? Jel’ ti loše?“, nije prestajala s pitanjima. „Ne znam. Pozlilo mi je. Možda ovo pretoplo travanjsko vrijeme? Možda od doručka? Malo smo spavali. Možda sve to skupa? Oprosti“, izustio je. „Hoćeš da se vratimo u hotel?“, upitala ga je bez prevelike zabrinutosti. „Ma, ne! Sve je u redu. Nekakva prolazna slabost“, uzvratio je. „Da svratimo usput na piće? A onda ću te odvesti na jedno posebno mjesto. Može?“, predložila mu je uz odnekud dovučeni osmjeh. „Može“, odgovorio je više zbog silne želje da upali auto i krene nego zbog ikakve žeđi.

Na kiosku uz cestu kupili su dvije blage mineralne vode s okusima limunske trave i kruške. Nisu ih ni ispili do kraja, a našli su se pred ogradom privatnog imanja. Anton nije znao gdje se točno nalaze. Po blizini borove šume, rampe na susjednoj prilaznoj cesti, krikovima galebova, mirisu i šumu mora, pretpostavljao je da su u blizini plaže kakvog apartmanskog ili kamp naselja.

Veliko imanje bilo je ograđeno kovanom ogradom. Nedaleko od ulaza nalazila se drvena prizemnica u stilu kuće za odmor po principu uradi sam. Kuću su okruživale šetnice s nasadima cvijeća, klupice za sjedenje, stabla različitih voćaka i neobične kamene strukture koje bi se samo više nego dobronamjerni kritičar povijesti umjetnosti usudio nazvati kipovima. „Ima li koga doma?“, vikne Sandra. I to ponovi još nekoliko puta. Budući da nije bilo odgovora, došetali su do ulaznih vrata. Sandra primi kvaku. „Nemoj! Možda netko unutra spava. Mislit će da smo provalnici i pozvati policiju“, zaustavi je u nakani Anton. „Ma, nema! Poznajem vlasnika“, spremno odgovori. Vrata nisu bila zaključana. Sandra ih širom otvori. „Jel’ te strah?“, nasmije mu se u lice. „Slijedi me!“, zapovjedno će. Anton se neprestano osvrtao oko sebe. Nije mu bilo svejedno biti nepozvan na nečijem posjedu. “Pogledaj!“, prenu ga Sandra. Nedaleko od kuće zastali su pred ručno izrađenim malim amfiteatrom sa svega nekoliko redova. U sredini se nalazio krug od uglačanog kamena. „A sada, siđi u njega i stani u sredinu kruga“, predložila mu je. Cvrkut ptica iz okolnih krošnji učinio mu je još neodoljivijom svaku njezinu riječ. Kada je sišao i stao u krug više nije čuo nijedan zvuk. Cvrkut ptica je nestao. Sandra mu je nešto govorila, ali je nije čuo. Po izrazu njezina lica shvatio je da mu se smije. Ni to nije čuo. Čuo je samo vlastito disanje. Začeci straha počeli su mu se penjati uz kralježnicu kao živa u termometru. Istrčao je iz mini amfiteatra i začuo Sandru kako se neobuzdano smije. Zatim je ona uskočila u krug. On joj je vikao da iziđe, a ona pokazivala rukama na svoje uši objašnjavajući mu tako da ga uopće ne čuje. Prvotni strah zamijenio je smijeh. Sada se i on počeo smijati. Ponovili su to još par puta, pa pobjegli s imanja. Antonu se strašno mokrilo. Olakšao se uz parkirani auto.

„Sumrak će. Vratimo se u hotel. Dosta je uzbuđenja za danas“, umorno zamoli Anton. „A, ne! Zar ti maloprije nije bilo lijepo? Moramo obići i zadnje odredište!“, veselo mu uzvrati Sandra. Nikada nije mogao objasniti sebi zašto je prema njoj bio uvijek popustljiv. Pa, tako ni sada.

Zaleđe Poreča doimalo se prilično nezanimljivim dok su se vozili prema dvama brežuljcima. Mordele i Picuge, dvije poznate astroarheološke lokacije ponašale su se slično sv. Foški – do njih se nije moglo stići iz prvog pokušaja. Poslije opetovano bezglave vožnje, a odmah nakon nepoznatog seoskog raskrižja, ugledaše starijeg čovjeka kako stojeći na ljestvama reže suhe grane na prastarom stablu.

„Oprostite, da li je ovo put za Mordele i Picuge“, upita ga Sandra dok je Anton pokušavao skloniti auto ukraj uske ceste. „A tko vam je za njih rekao?“, odgovori starac protupitanjem. „Pročitali smo. Zanimaju nas ti brežuljci. Kažu da ispod njih prolaze Zmajeve brazde“, nastavi Sandra. „Ako tako kažu, onda ste na pravom putu“, nasmije se starac. „Kreni! To je stražar. Dobili smo dopuštenje“, Sandra se uzbuđeno obrati Antonu. On ju je upitno i dugo fiksirao pogledom, a potom bez riječi upalio auto. Počeo se znojiti. Vraćala mu se poznata slabost. „Ne počinji opet s time, molim te“, jedva izusti.

Zaustavili su se u podnožju dva brijega koja su imala oblik piramide. Bili su potpuno sami na terenu koji je pokazivao izrazitu negostoljubivost. Oba brijega obrasla su u žbunje i jedva prohodnu šumu. Između rastinja nanizale su se krupne i oštre stijene dok se pri vrhu naziralo nešto kao stara kamena utvrda.

Prvo su započeli penjanje na Mordele. Uspon je Antonu bio neočekivano težak. Možda i zato što nije imao primjerenu opremu. „Uspon nije izlet!“, prisjećao se riječi svoga prijatelja, veterana GSS-a. Sandra se kretala začuđujuće spretno, kao u nekom transu. „Ovdje se križaju dvije brazde! To moramo osjetiti!“, bodrila je Antona.

Na vrh Mordala stupio je posve mokar. Sandra je već sjedila u jednom od kamenih krugova koji su navodno predstavljali arhetip Istre – sunčev krug, kotač i oznaka za dišni otvor. Uokolo se pružao krajobraz zbog kojeg je bog čovjeku i dao oči. „Astmatična ljepota“, pomislio je Anton. A onda skrenuo pogled na stijenu sličnu žrtveniku. “Danas ću umrijeti“, osupnula je ga misao za koju je bio posve siguran da nije bila njegova. „Moramo se popeti i na drugi vrh“, vratio ga je u stvarnost Sandrin novi prijedlog. „Sandra, daj budi pametna. Nemoj da te po tka zna koji put molim. Uskoro će mrak. Nećemo se stići još jednom popeti i vratiti“, pokušavao ju je odvratiti od te ideje.

„Moramo i možemo! Idemo! Moram vidjeti sarkofag“, zazvučalo mu je kao da je to rekao netko drugi, umjesto Sandre. „Ako nećeš sa mnom, ja ću se popeti sama. Ako mi se što dogodi, ti ćeš biti kriv“, mirno mu je odbrusila i počela silaziti s brijega.

Odlučio ju je slijediti unatoč tomu što mu se mučnina koju je osjećao pretvarala u vrtoglavu drhtavicu. Znao je da Sandru neće moći razuvjeriti. Penjanje na drugi brijeg bilo je još teže i strmije. A danjeg svjetla sve manje. Sandra ga je stalno požurivala. Ipak, polako su osvajali i vrh Picuga. Anton se najednom našao pred skupinom stijena preko koje nije mogao ni uz pomoć priručnog štapa za penjanje što ga je načinio od prikladne grane brijesta. „Sandra, stani malo! Pomogni mi! Daj mi ruku“, zamolio je. Sandra je naglo stala, okrenula se i došla do Antona. „Pruži ruku. Uhvatit ću te“, smireno ga je uputila. Anton joj pruži ruku, a ona ga počne povlačiti preko stijene.

Odjednom Sandra zastane. Pogledi su im se ukrstili poput mačeva drevnih protivnika. To biće koje ga je sada pozorno promatralo nije bila njegova Sandra. Njezine oči postala su dva sunca kojih se nejasno sjećao iz nekog drugog života i vremena. Negdje ih je nekad davno već vidio. „Zbogom, potomče ubojice Zmajeva“, prošapće Sandra puštajući njegovu ruku iz svog čvrstog stiska.

Foto: Wikipedia

Tomislav Brajnović: Aftermath! (Zalazak Sunca za Čovječanstvo ili Zora Hrabrog Novog Svijeta?)

Sve ono o čemu govore Nietzsche, Roland Barthes, Žižek i drugi zorno razotkriva fatalnu grešku filozofije, umjetnosti, književnosti, civilizacije općenito. Postavili su se u odnosu na krivu premisu, crkvenu interpretaciju, laž. Njihov zaključak je logički točan, kao što je to i ovaj Berardijev, ali lažan jer se oslanja na dogmatsku laž.
Svoju filozofiju su utemeljili na humanizmu izgrađenom na ruševinama Crkve.
Njihova filozofija nema nikakvog doticaja s kršćanstvom, tako da se direktno s njim nisu ni sukobili.
U toj činjenici leži potencijal razvoja ljudske misli, izlaz iz ‘slijepog crijeva’.
Roland Barthes u eseju ‘Smrt autora’ piše, citiram:
‘Tako književnost (od sada bi bilo bolje reći pisanje), odbijajući da dodijeli neko ‘tajno’ krajnje značenje, tekstu (i svijetu kao tekstu), oslobađa nešto što bismo mogli nazvati protu-teološkom djelatnošću, djelatnošću koja je zbilja revolucionarna, budući da je odbijanje određivanja značenja, na kraju krajeva, odbijanje Boga i njegovih hipostaza — razuma, nauke, zakona.'(Smrt autora, esej, Roland Barthes, 1967.)(upućujem na manifest Smrt publike kao odgovor na Barthesov esej).
Nietzsche i Žižek govore o smrti Boga, Nietzsche u smislu nestanka Boga kao autoriteta u društvu i s njime povezanih vrijednosti, mjerila stvari, dok Žižek opetovano u raznim kontekstima s velikom uvjerenošću argumentira kako je Bog izgubio vjeru sam u sebe jer je na križu Krist, kako to Žižek zaključuje, pokazao sumnju u sebe samog kad je rekao ‘Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?’
Umro je na križu sam, time je po Žižeku umro i Bog. No, niti njemu, a niti ostalim filozofima nije palo na pamet da je to obična floskula jer je temeljena na dogmi o Bogu kao Trojstvu. Nije ih briga, jer ionako Boga nema, nije im bitno što je to prava nauka ili prava vjera, iako se Buden u jednom tekstu pozivao upravo na Vraćanje vjere u vjeru. No, iz direktnog kontakta znam da ga eksplicitno nije zanimala prava vjera, nego samo njezina lažna manifestacija, nacionalizam.
Davno sam napisao da sva Žižekova filozofija pada upravo iz tog razloga, jer se temelji na laži da je Bog Trojstvo.
Isto se događa i Berardiju, i on kreće od konstatacije kraja ‘teološkog determinizma’, na tom kraju gradi svoj misaoni konstrukt. Gradi na laži. To čine i svi drugi koji se sprdaju i trijumfalno naslađuju nad crkvenim nonsensom, njihovim izvrnutim dogmama, preko tih dogmi se obračunavaju i s pojmom Boga i tu su se grdno prevarili.
Nikad nisu upoznali pravo značenje pojmova, ne znaju kako stvari stoje, ali šibaju otrov i održavaju povijesnu prijevaru, na njoj grade svoj ugled i ego.
Svima njima nedostaje odgovor jer svi oni odgovor vezuju uz stanje krize, ispada da bi po njima kriza trebala biti trajno prisutna kako bi i solidarnost bila trajna. Podsjeća na ideju konstantne revolucije, revolucije koja nikad ne prestaje (Lotta Continua).
O tome kako se stvari neće vratiti u ‘normalno stanje’ koje je prethodilo krizi, govore Žižek i Srećko Horvat, zaključuju isto, no ne daju odgovor na čemu bi se trebala temeljiti društvena solidarnost jednom kad nestane krize, kako trajno generirati nužnost solidarnosti, kako je održati?
Opcije su sveli na dvije, obadvije smještaju u ruke čovjeka, s time da je potpuno iracionalno očekivati da će čovjek izabrati onu drugu, korisnu.
Oni koji prate zbivanja u SAD-u znaju da je Sanders odustao od utrke za predsjednika, a Biden nema šanse, ako bi on uopće i predstavljao neku promjenu u odnosu na Trumpa.
I to sve ako se izbori uopće održe.
Mislim da postoje veliki izgledi da se zbog produžavanja krize oni ne održe i da sadašnji predsjednik ostane na vlasti, ako ne on, onda ta ista politika.
IZUZETNO VAŽNO: Iz odustajanja Sandersa može se iščitati bitna činjenica da je od uspostavljanja nekog pravednijeg, ‘utilitarnijeg’ društva odustala njegova demokratska baza, stranka koje je trebao biti kandidat.
Znači u SAD-u se obadvije opcije udaljavaju od nekog utilitarnijeg i pravednijeg društva i to je ono što je Žižek stalno ponavljao, a ljudi su se čudili, ponavljao je da je problem u Clintonici (kao izrazu Demokratske stranke), a ne Trumpu. Problem je u nepostojanju alternative koju zaziva ljevica, DiEM25, u ovom tekstu i Berardi.
Mislim da ne treba objašnjavati zašto su SAD referentna točka, zašto pišem o njima i zašto je bitno što se tamo događa, kako će se tamo razvijati situacija. Radi se o svjetskom policajcu i vojnoj sili, vodećoj ekonomiji, svjetonazorskom, kulturnom i civilizacijskom Dominatoru, onome tko diktira svjetske tokove, odlučuje o ratu i miru.
Opisana situacija u SAD-u ukazuje na nepostojanje opcije koja bi podržala potencijal nekog pozitivnog procesa, situacija koja je u blažem ili gorem obliku prisutna i u ostatku svijeta. Stvari se kreću u obrnutom smjeru od onog željenog, kreću se u smjeru diktature, represije, ksenofobije, zatvaranja, egoizma. Umjesto solidarnosti na djelu je spašavanje ‘vlastite guzice’ kupovinom oružja i toalet papira.
To je mentalna razina baze, ‘proletarijata’ na kojeg računa ta ‘revolucija’.
Takav utopijski ‘utilitarni’ proces bi podrazumijevao i ukidanje represije, nešto što je nemoguće uopće i zamisliti, jer ne treba smetnuti s uma da to što je virus trenutno uveo moratorij na sve druge goruće problematike ne znači da su ti problemi, poput izbjeglica ili migranata, rasizma, ksenofobije, ratova, vjerskog fundamentalizma, nuklearnog i bio-oružja, itd., nestali.
Micanje represije bi u ovom trenutku značilo kaos tako da je represija tu da ostane i pojačava svoj stisak proporcionalno dubini duhovne rupe i svemu onome što iz nje proizlazi. Tu je da spriječi mogući budući kaos koji bi mogao proizaći iz prijetnje poput ove. Ova prijetnja omogućuje nesmetani i ničim uvjetovani ‘rad’ represiji u neodređenom razdoblju koje slijedi, čak uz populističku formulaciju ‘nužnosti privremenog ukidanja slobode i demokracije’.
Ako i kad ta represija utjelovljena u SAD-u padne, bit će to znak početka Velike nevolje kakve nije bilo od postanja svijeta, niti će je više ikada biti.
Oni koji plasiraju nadu u neko novo korisno društvo naprosto lažu, tj. iznose hipotezu za koju znaju da nema ni najmanje šanse zaživjeti. Takav razvoj nema potencijal, prvenstveno u narodu koji je isprazan, krivih vrijednosti i prioriteta, većini koja želi čuti prazna obećanja, da joj netko kaže kako će sve biti dobro, čak ljepše i bolje nego prije, a oni će biti sretni, zadovoljni i moći će nastaviti sa svojim uobičajenim životima.
To će poslušati, kao što se to sluša svugdje, uključujući i kod nas.
Oni koji pažljivo prate razvoj Berardijevog teksta, uočit će da je krenuo od Renesanse i Humanizma, od odbacivanja ‘Teološke determiniranosti’ temeljene na Crkvenoj dogmi i praksi.
Zato u svim kasnijim opcijama koje argumentira u tekstu nedostaje bitna premisa, ‘opcija koja nije opcija’, taj faktor ‘Teološke determiniranosti’ jer misli (kao što to misle i svi drugi poput njega) da su je se riješili još u Renesansi ili Modernizmu. Riješili su se samo dijela jedne sjene, površine izražene u religioznom i crkvenom fašizmu koji od samih početaka nema nikakve veze s prirodom stvari i kršćanstvom.
Jedina poveznica je uzurpacija i zagađenje pojma kroz ubrizgavanje laži u ljudsku misao, emocionalnom ucjenom, generiranje duhovne rupe, vakuuma kojeg sad zauzima, ispunjava, ne Islam, nego Tehnokracija.
Pripremaju teren za objavu ‘Mira i Sigurnosti’, lažni optimizam i obećanje u zraku, bez temelja, u vakuumu.
O tome pišem sada, anticipiram, ali bit će kao da nisam napisao, svi će, većina, povjerovati u tu laž, jer žele da to bude istina. Projiciraju vlastitu prazninu u lažnu budućnost.
Ovaj tekst neće dobiti priliku objave na e-flux-u ili nekoj drugoj relevantnoj platformi jer je dogmatski sistem tu mogućnost isključio već u Renesansi, a kasnije samo nadogradio obrambenim mehanizmima protiv istine.
Berardi je lažan prorok, otupljuje oštricu, razvodnjuje prijetnju, daje lažnu nadu u situaciji bez alternative, kao izbor nudi samo čovjeka.
Vječno ništavilo ne proizlazi iz virtualnog, ono mu prethodi, ne može se posljedica optužiti za uzrok. To je Crkva pokušala napraviti s Komunizmom, prebacivanjem krivnje na posljedicu. To ne ide.
Tako da ni posljedica, ova ogromna kriza u razvoju, ne može tražiti izlaz u vlastitom uzroku.
Svi ti veliki mislioci konstantno inzistiraju na distinkciji pojmova ‘fizičke’ i ‘socijalne udaljenosti’, u pokušaju afirmacije socijalnog zbližavanja i solidarnosti.
Dijagnosticirali su virus kao faktor fizičkog odvajanja, ali ni u najmanjoj mjeri nisu ukazali na faktor zbližavanja.
Koji je taj društveni (međuljudski) faktor zbližavanja, na kojoj osnovi bi trebao nastupiti taj ‘Novi svijet’ kojeg sramežljivo priželjkuju, ali ne vjeruju u njega?
Naravno da će u konačnici i oni doći do zaključka da je taj nužan agens Ljubav ili strast (vidi Radikalnost ljubavi, Srećko Horvat), ali nemaju ni najmanju ideju kako je rasplamsati, na čemu je temeljiti, kako je održati.
Zato imamo desnicu koja želi ponovno prizvati Crkvu, istu onu koja je generirala duhovnu prazninu i ubila Boga, kao što je i Krista kao mrtvog držala i drži na križu.
Najdalje u naslućivanju nužnosti tog kršćanskog temelja je došao Žižek koji se u jednom trenutku definirao ‘kršćaninom ateistom’. No, to definiranje je jalovo, jer želio bi preuzeti kršćanske vrijednosti bez vjere u Boga.
To ne ide.
U njihovim filozofijama nedostaje bitna opcija, ključ razumijevanja, tako da je velika vjerojatnost da će se s ‘teološkim determinizmom’ suočiti kad to bude kasno.
Berardi ne nudi suštinu, barata uvidom na razini generičkog intelektualca, onime što je vidljivo mnogima, dobro to artikulira, ali ponavlja isto ono što govore Žižek, Horvat, Varoufakis, Chomsky, Harari, svi oni dubinski znaju što predstoji, ali ipak nude populističku nadu, govore ono što narod želi čuti, nemaju što prizvati jer su sve vrijednosti ukinute, nema ih tko prenijeti.
Tekst mu je ‘wishfull thinking’, na razini emotikona, Crvenog srčeka.

Komentar uz tekst “Beyond the Breakdown: Three Meditations on a Possible Aftermath” by Franco “Bifo” Berardi