Nada Vukašinović: Buđenje

U tuđem gradu hvatam stari san,
nepoznati čovjek pruža mi dlan,
govorim tiho, zar samo to,
zar prazan dlan?
na čelo navlačim plavi pokrivač,
i tromo tijelo pada u san,
pomaknem ruku,
okrenem lice, osluškujem glas,
na visokom tornju još leži mrak,
to mora da je tuđi san

Duboko udahnem sutrašnji zrak,
ocean šalje svoj slani dah,
na kriške režem još jedan dan,
klizi vrijeme, otkucava sat,
crvena zemlja, crni kaftan,
pune se oči,
svjetlom i pijeskom,
crvena jagoda na goloj stijeni,
istežem kralježnicu za uspravan hod,
iza plavih vrata
ruku mi pruža bijeli dan,
namigne i šapne,
– ne boj se mene, zaboravi san

Foto: www.pexels.com

Miro Škugor: Granica

“Čovjekov kalup ima svoju granicu preko koje nijedno ljudsko biće niti može niti smije kročiti. Ipak, iz nedokučivoga razloga to ponekad i samo na treptaj oka ne vrijedi za pokoje dijete, umjetnika i luđaka. Kada se otamo vrate, djeca pričaju o anđelima i izmišljenim prijateljima, umjetnici stvaraju svoja najbolja djela, a luđaci uvjeravaju svoje liječnike kako iskonsko zlo itekako postoji istodobno ih promičući u viša akademska zvanja. Granica je sve i svuda oko nas. I večeras ću je prijeći”, promišljao je Rugovit sjedeći na klupi u parku.

Oduvijek je bio svjestan da ne pripada ovdje već – tamo. Slutili su to svi koje su ga voljeli i koje je on volio. Zato su ga kad-tad napuštali, kao i on njih. No, čak ni tada, kada ga ništa nije vezivalo za ovaj svijet, nije mogao zakoračiti preko granice. Svaka pjesma koju je napisao, svaki šapat u krošnji koji bi ga zazvao imenom, svaki pokret bića pritajenih u mjesečevim sjenama koji je osjećao kao svoje vlastito gibanje, bile su pozivnice za povratak kući. Na njih nije odgovarao zbog straha kako će zauvijek ostati tamo i nikada neće saznati zašto mu je život dan na privremeno korištenje baš ovdje. A onda je iznenadno, nešto ranije danas, doživio svoj Svarog trenutak, časak u kojemu je sve jasno bez riječi.

Zato je odustao od namjere da za sobom ostavi ikakvo objašnjenje ili bar pismo.

“Uostalom, o čemu bi bilo to pismo? Rode te, živiš u prosjeku sedamdesetak godina, pa umreš. Sve stvarno ili nestvarno, naravno ili nadnaravno, lijepo ili ružno, ugodno ili neugodno, a što se uspije silom ili milom ugurati između ta tri slijeda, do sada nije objasnilo ni opravdalo svrhu ičijeg života. Osim toga, na kraju ove nijeme balade za gluhe, koju tobože svi jasno čuju, nitko ne može razumjeti ni nadživjeti svijet u kojem je nakratko boravio”, bio je apsolutno siguran.

“Zapravo, na koga bih ga naslovio? Takva pisma obično su oproštajne naravi. Nemam se od koga oprostiti. Niti komu bilo što oprostiti. Rodbina, prijatelji, ljubavnice i poznanici nisu ništa više do statista ili čak samo djelića kulise u predstavi nepoznatog autora kojemu tako često pada na pamet zaštiti autorska prava, svaki put pod drugim imenom”, nastavljao je unutarnji monolog.

“Budimo iskreni, da li bi ga itko uopće pročitao? Navodno je Ernest Hemingway dobio okladu od deset dolara uspjevši u omanjem društvu pobratima po peru, napisati na salveti najkraću priču na svijetu: ‘Na prodaju. Cipelice za bebu. Nenošene.’ Danas, kada je jedna kartica teksta mjera svega ozbiljnoga i suvisloga što se želi, mora, treba ili traži zbog nečega nekome priopćiti, a SMS od maksimalno pedesetak znakova jedina poželjna forma međuljudske komunikacije, tko bi imao dovoljno vremena za pročitati jedno cijelo pismo? Ako je pak vrijeme doista novac, onda nam se svima, više nego ikada do sada, puno više loše piše nego potencijalno nešto dobro čita”, pomislio je s olakšanjem, sretan što mu nikada nisu objavili neku knjigu ili zbirku poezije.

Prve krpice snijega učinile su ga još veselijim. “Točno na vrijeme. Kako su i najavili”, obradovao se što ga ni ovog puta nisu iznevjerili djelatnici Norveškog meteorološkog instituta kojima je više vjerovao nego onima iz domaćeg Državnog hidrometeorološkog zavoda. U svega petnaestak minuta po stazama u parku nahvatalo se 3-4 centimetra snijega. “Dovoljno da čovjek ostavi trag u svijetu”, samoironično zaključi.

Potom naglo ustane i krene stazicom desno od klupe na kojoj je sjedio. Potplati njegovih timberlenki ostavljali su jasne otiske. Poslije pedeset i sedam koraka Rugovit nestane, točno pred skamenjenim mladim parom koji se spremao poljubiti. Mladić je ostao netremice buljiti u mjesto s kojeg je Rugovit netom prije iščeznuo, a djevojci su dvije snježne pahuljice, skrenute s okomitih im putanja zračnim vrtoloženjem sa druge strane granice, upravo upale u otvorena usta.

Foto: www.pexels.com

Sanja Bužimkić: Brojevno stanje duše

Postat ćemo svi brojevi
naravno
zaludu vam se opirati
pjesnici
opsjenari
iluzionisti
Lijepo je govorio Pitagora
vi ste mu se smijali
Sve je broj
i broj je glavni
iza broja ničega nema

Smijete li se još filozofima
staroga vijeka
izračunavali su budućnost
iz položaja zvijezda
iz konstelacija još nepostojećih
planeta
iz pjeva svemirskih staza
i plesa stare
prijetvornice Zemlje

Svi ćemo postati brojevi
Mozak nam je pun šifri
lozinki
zbrojeva
brojeva
broja
Možda to i nije
najgore
možda smo mogli postati
slova
ili biljke
ili crvi
(što ćemo jednom i biti)

Postat ćemo brojevi
pitat ćemo susjede
u prolazu –
kako danas vaš broj?
koliki vam je broj misli?
jeste li danas zbrojili osjećaje?
Kako zdravlje?
A obitelj?
A vrijeme?
Stupnjeva, koliko?

Kakvo vam je brojevno stanje
duše?
Pitagora,
da, koji opsjenar,
filozofisti – iluzionisti,
mađioničari – filozofičari.
I sve se ponavlja,
kao one znamenke beskonačne
broja pi
kojega obožavaju
Pitagorini sljedbenici.

Koji broj je ljubav?
to bi možda
trebalo zapamtiti.
za hitne slučajeve.

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Tangenta

Ponekad pokušavam
doprijeti do svoga dna
Naivno isprazniti korito
uliti ponovno slap
Zaskočiti um
zaslijepiti srce
zabraniti sugestije
Čekati da se otvore škure
unutarnjih ogledala
Gledati kako se vrtimo
u beskonačnoj regresiji
zagrljaja
dvokoraka
Promatrati tijelo kako
izdajnički odgovara
suhim glasnicama
Teško se oduprijeti
toj želatinoznoj slici
Dok se pretače
u celuloidnu vrpcu
ne gubeći na ljepoti
u crnobijeloj tehnici
I gotovo bih razbila
staru kasicu
tražeći kovanice
za unutarnji džuboks
Da pokretnim slikama
dodam ton
I da se taj stari vrtuljak
vrti do beskraja
Sve dok u nutrinu
ne uroni jeka
zaboravljene pjesme
Zbog koje gubim ritam
a sličice naglo izblijede
pregažene koprenom
unutarnjeg zabačenog kina
I uzalud prizivam
miris borova
šum mora
tek dozrele trešnje
I Bo s tisuću pletenica
na terasi ljetnog kina
Jer moja je haljina
s crnobijelim poljima
odavno demode
Levant je prekrio tragove
a strahovi osoljeni leže
po tamarisima
Sve odapete strijele
pogodile su metu
i zima već dugo caruje
S negativnim Celzijusima
odnijela je
posljednje iluzije.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Kada ostariš

Kada ostariš, sve je sivo
i nebo i prostor
i postaješ sjena tužne nade
koja stoji na vratima i zagleda se
u strašnu prazninu
iste ponavljajuće more
koja sanja da zapravo postojiš

postaješ glas koji traži svoja krila
u sažetosti spoznaje tišine
gledaš nebo čežnjom čovjeka
čija pitanja su starija od njegovih očiju

samo si prašina ceste pod nogama
prašina koja luta po njoj
ponovo se sjećaš željenog puta u budućnost
a ne ideš nigdje
i gledaš i vrijeme i prolazak
ne znajući kamo su otišli

Foto: www.pixabay.com

Krunoslav Mrkoci: Ljeto, poslije kiše

Golub je zapeo na mom tavanu.
Pustio sam ga van.

Cijeli dan, dok sam tipkao,
ometala me jedna muha.
Potjeru za muhom smatrao sam
smiješnom i djetinjastom,
nedostojnom.

Vrapčići su se i ovog prijepodneva
žustro svađali u žbunju i na
crnogoričnim tujama.

Dok sam je kopao, u namjeri
da izvadim betonski stup međaš
moga djeda…
zemlja je bila jako mokra.

U tlu su živjele velike
gliste.

Pazio sam da ih ne ozlijedim namjerno,
ali nisam se previše zabrinjavao ako
ih ozlijedim i zgazim
slučajno.

Čokot sorte direktora, Izabela,
star oko pedeset godina,
pustio je vitice i razrastao se
neumjereno prebujno.

Trava je prošlo ljeto rasla
naočigled.

Ljeto,
poslije kiše.

Foto: pixabay.com