Zdravka Prnić: Otok

Na otoku brije bura, trajekt ne isplovljava. Tri dana
drži me zarobljenu u ovom kolutu samoće. Mogla bih
je nacrtati topografskim znakovima. Dućan ne radi.
Kiosk oblijepljen novinskim papirom, do ljeta…
Tri nonice prkose buri. Crne šotane vrte se oko njih,
plešu oko šterne. Poput derviša nestaju pod voltom.
Bura divlja između pobješnjelih valova. Plavi raštimani
autobus podsjeća na film iz prošlog stoljeća. Vozač sluša
muzejski primjerak tranzistora. Promrzlim prstima
uzimam paketić lijekova. Ostavljam dvije novčanice,
nek se nađe, za neku putnu… Kroz puste kalete prate me
pogledi iza škura. Ne čekaju one nikoga više, znaju da se
neće vratiti. Ovdje samoća caruje, ne trebaš je tražiti.
Kuca u aortama, bučno zapljuskuje, otima dah. Useli se
pod kožu, ugradi u genetski kod, nepozvana. Odnijet ću je
sa sobom u grad, znam. U urbanom prostoru, zaglušujućoj
buci, činit će se nestvarna. Sve dok se ne popnem na sedmi kat.
Zaključam protuprovalna vrata, spustim rolete, žudeći za
tišinom kako bih pisala. Ovdje je tišina nepregledna.
Pretače se u samoću borova i hridi koje još samo bura posjećuje.
Struje nema od prekjučer. Pišem u bilježnicu,tintom,
pod šterikom. Prepuštena na nemilost vlastitom zrcalu.
Naga pred okrutnim kritičarom, u ljutoj borbi do jutra.
Pred zoru, vosak je po stolu ostavio svoj barokni trag.
Bilježnica je gorjela u peći s drvima. Iza koltrina,
nebom se nevino prosula malina.

Odgovori