Tino Prusac: Reinkarnacija

Pretvorit ću svoje ožiljke u pismo
u kojem ću pokopati svoje osjećaje koje vraćam izvoru.
Otići ću sam kao magla
hladnoga jutra koje udara u srce
nakon što moja apokalipsa završi.
Objavit ću se kao vjetar
koji već dugo traži moju vrstu
i kaže da smo nestali u godinama.
Svi smo stvoreni iz ljubavi
i ovdje smo kao čin života neizbrisiv i u njegovoj odsutnosti.
Čini se kao da je sva ta ljepota
i sve tuge
i razočaranja i žrtve
sve je to bilo oskvrnuće
načina na koji smo stvoreni da volimo.
I da
ja ću za vas plakati
a onda ću obrisati suze rukavom gdje je bilo moje srce
i napraviti ulaz u sljedeći svijet.
Zato idem svojim putem
i nosim riječ kao odličje
smijem se kao tragični klaun
u uzvišenosti ludila svega
gdje izgaram kao svijeća.
Sada želim pravdu iako je neuhvatljiva
ubija me opet svojim zlim glasom
jer sam zamijenio glas neba
glasom čovjeka.
Mudrost i ljubav prema znanju
isparavaju u ponoru bez daha.
Jednoga ću dana osjetiti
svaku stanicu u mom tijelu
osjećam to više nego što mislim.
Napredujem u sjeni izgubljene svjetlosti
kao reinkarnacija
u prostoru izvan dosega.
Prostor raste
energija je ušla na scenu
kao ljubičasta noć između zvijezda sve dok i posljednja ne izađe.
Sve to i više
dopire do neostvarivog
i onda će se objaviti
u mnoštvu napuštenih vrtova
gdje loze sazrijevaju vinom kojim je život opijen
i gdje je ljubav vrsta transa
u koji ulazimo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori