Tino Prusac: I onda dišem jesen

Vrijeme
zauvijek stoji na križanju s prostorom
i sumraci kapaju poput boje
na krošnje drveća
i jednu osamljenu vrbu.
Utapam se u sumraku
čekajući da joj ispere kosu na kiši
gledajući kako sjene šire krila
pletući stihove svilenih tuga
na tkalačkom stanu oblaka.
Vrijeme je samo glasina
neki prodavač laži
duhovnih metafora
blagoslova i prokletstva.
Ponekad kad zatvorim oči
sjećam se kiše u tim slikama
teških kapi u boji tuge
koje premazuju moju odjeću
poput mjesečine u noćnim satima.
I sam sam ovdje
kao ključ
za vrata koja mogu otvoriti tajnu
koja nosi svoju agoniju u noći
i gledam mrvicama sna
te hijeroglife
tu dvosmislenu rječitost.
I onda dišem jesen
i ja sam emocija
ili možda val
noćno more
usamljena zvijezda.

Foto: pixabay.com

Odgovori