Slavica Gazibara: Neki novi materijali

Oduvijek mislim da se poezija gradi riječima. Da je to njezin osnovni materijal. Da su to različita geometrijska tijela, a osjećaji i misli vezivno tkivo koje građevini daje kompaktnost.
Također mislim da mora postojati neki nacrt, barem skica, te da uloga završnih radova ima značajnu ulogu da mi to što (g)radim ne bi sličilo kućicama iz priče “Tri praščića”.
U postupku gradnje, štednja je također nešto čemu dajem pozornost. Materijal je dragocjen i ima ga u mnogo varijanta pa treba biti pažljiv pri odabiru. Da se s najmanje – napravi najviše. Kvalitetnog, dakako. Ali – ne lezi vraže – sve ovo je krivo!
Poezija danas nije ista kao jučer, kao što se i kuće danas rade od drugačijeg materijala nego prije. Treba se pomiriti (čini se) s time da se sve mijenja. Ono promišljanje modernosti o miješanju književnih rodova i vrsta, Ich i Er forma i odbacivanje rečeničnih znakova, naravno da to bolje razumiju mlađi pjesnici. Iako bi moglo biti i obrnuto: to što oni pišu, ne uklapa se ni u jedan dosad poznat lonac pa definicija suvremenosti zapravo samo opravdava nemoć proučavatelja, odnosno njegovo nesnalaženje u modernome. Zašto? Jer su mu premise zastarjele, nisu primjenjive na ovo danas.
Proteklih dana pada mi na pamet da je sve ono što sam pročitala i što znam, suvišno. I neupotrebljivo. Danas pišu oni koji ne poznaju jezik, a što ne smeta ni njima, ni onima koji ih čitaju. Pjesnici danas ne čitaju gotovo ništa pa im je rječnik oskudan, no možda je to i dobro, možda je baš to kvaliteta koja se danas traži. Nema uzora, fond riječi odgovara tekstovima pjesama za rap, hip-hop i heavy metal grupe.
Neki pjesnici valjda otkrivaju izvorna značenja riječi, upotrebljavaju lekseme lišene bilo kakve konotacije. Zato koriste i stereotipne metafore koje u njihovoj uporabi imaju značenje fraze (“stope u snijegu”, “trag u pijesku”) i ustaljene motive (da ne kažem otrcane – nebo, sunce, ptice, vlak, voda, more, noć, vjetar). Kakve li zablude što mišljah da to djeluje jeftino!
Današnja poezija i njezini autori očito su sve prevrednovali. Često se može čuti ili pročitati na književnim portalima u komentaru kako je “divna ta poema”. Čitam, tražim – kakva poema? Gdje je? Onda shvatim da danas to znači drugo nego prije. Za mene je poema uvijek bila lirsko-epska vrsta izrazitog emocionalnog naboja i zna se što ima od lirike, a što od epike, i kako mora izgledati. No, i to je očito bilo pogrešno. Opet moja greška!
Ne-čitanje mladih je “ne” književnim autoritetima i uopće autoritetu. Taj osjećaj nadmoći samom biološkom činjenicom kasnijeg rođenja je frapantan. Možda upravo to ne-čitanje i rezultira tom sigurnošću u kvalitetu onog što mladi danas pišu. Jer “valjda ja znam što želim reći! I kako. A za to mi ne treba nitko i ništa sa strane. Fond riječi? Imam dovoljno riječi za ovo što želim reći!” I u pravu je. Samo što središta gradova građena davnih godina još stoje i plijene svojom ljepotom, a u stanovima najnovije izgrađenih zgrada ruši se zid ako postavljate viseću kuhinju.
Iako, ako je sve “u oku promatrača” – onda je glupo bušiti zid za viseću kuhinju ako se zna da on to ne može podnijeti. Da nije građen čvrstim, trajnim materijalom.

Foto: www.pexels.com

Odgovori