Slavica Gazibara: Mantranje (p)o SAE-u

Ima nekoliko mjeseci da ne prođe dan, a da ne zavirim na jednu pjesničku stranicu kojoj je pokretač Sven Adama Ewin ili SAE. Ovo je pseudonim pitaj-boga-koga, dovoljno intrigantan da privuče. I kad dođete na tu stranicu, nećete otići, a da se ne vratite opet. Jer, SAE nije osoba koja piše pjesme. Možda se rodio s defektom: možda on osjeća i misli u stihovima. Pa ih onda i zapisuje. Ne zna drugačije. Ne može. Kritički strogo gledano, jezično i metrički nekad mu se oklizne nespretnost, ali iz njega pjesme naprosto izlaze. Njegovo pisanje nije ritual koji se događa kad naiđe nadahnuće. Pjesnički subjekt nije odijeljen od njegovog svakodnevnog „Ja“. Naravno, ovo je samo impresija, a nikako pokušaj kritičke prosudbe rada ovog anonimnog pjesnika.

Ne mogu reći sviđaju li mi se njegove pjesme ili ne. Znam samo da ih moram pročitati. Ako kažem da mi se sviđaju, to bi značilo da mi se sviđa taj čovjek u pjesniku, taj dovitljivi, zavodljivi muškarac, to zaigrano, iskričavo dijete. Ako kažem „ne“, porekla bih magnetizam njegovih stihova koji neodoljivo privlači čitanju.

SAE nisu samo njegove pjesme, svojim je sonetima pokrenuo zanimanje za vezanim stihom, probudio želju čitatelja za melodioznošću i ritmičnošću specifičnu baš za takav stih. Kao da nakon postmodernističkog razgrađivanja svega koherentnog (avanngarda, često i nesuvislo „dadaističko“ trabunjanje), dolazi opet neko pomirenje čovjeka sa samim sobom, a što njegov lirski ukus usmjerava k pravilnom metru i rimi koja umiruje. Čitatelji uživaju mantrajući u osmercima ili desetercima (ipak smo mi Slaveni) a najčešća je forma kruna strofične lirike – sonet.

U nas, nakon Matoša, Šimića, Ujevića, Krleže nije lako biti pjesnik, uopće latiti se „pera“. Stvorena je nekakva (mikro)klima da je pisanje strašno ozbiljna djelatnost koja zahtijeva poliglota, eruditu, u najmanju ruku akademika. I ako oficijela nekog proglasi velikim, može on napisati i „tašim, tašim tanana, i svilena marama“ svi će se diviti i raditi doktorate ne bi li dokazali dubinu, širinu, visinu i svevremenost onog koji je na tronu.

SAE se zna zaigrati pa ponekad iznenadi, ali baš kad pomislim da me razočarao, nisam li premalo kritična prema njegovu pisanju, jesam li nasjela na „šarm bez pokrića“, on se javi stihovima koji ostave bez riječi.

Mi koji ga čitamo, činimo to jer u njegovim pjesmama je i dio nas, dio onih koje volimo ili smo voljeli, one progovaraju i o onome o čemu mi samo u potaji i sa strahom razmišljamo. Na momente nam se učini da on to baš nama, meni piše, da se baš nama, meni obraća ON, skriven iza pseudonima. Podsjetio me na knjigu Tri Evina lica (ne sjećam se autora, iz psihijatrijske je prakse) – o ženi s tri identiteta, tri različite osobnosti, samo što SAE ima mnogo više lica. Neka od njih mi se ne sviđaju, primjerice želja za komuniciranjem samo s onima koji su na vrhu ili blizu vrha, ali – ako mi se Krležine Zastave ne sviđaju, nisu mi zato manje dobre njegove drame i lirika.

Podijeljenost čitateljstva na „za“ i „protiv“ kada je SAE u pitanju nije bitna jer ga čitaju i jedni, i drugi. Dio šarma vidljiv u lajkovima, komentarima i privrženosti s kojom se čeka svaka njegova naredna objava, duguje on svom dobro osmišljenom PR-u – toj engmi tko se krije iza pseudonima. Je li on možda ona? Je li (pre)potentni, umišljeni i drski mladac ili frustrirani starac na bolesničkoj postelji? Mogao bi biti i Slavonac sa šestero djece i hacijendom, ali i kolerični Zagrepčanin koji radi 24 sata dnevno. Ili je samo slobodni strijelac koji se sa svojim stihovima našao „u pravo vrijeme na pravom mjestu.“ A možda se iza pseudonima krije čitava ekipa neporecivih talenata i poznavanja lirskih kanona, koja se samo dobro zabavlja?

Kod svih velikih zagonetka odgovor je najčešće jednostavan, banalan. Tko je Sven Adam Ewin i nije bitno, važno je da piše dobre pjesme. I još k tome duhovite. Što više tražiti?

Foto: www.pexels.com

Odgovori