Nada Vukašinović: Protagonistica

Još jedan pogled preko ramena,
i ne vidim te više,
al slutim da si u toj bjelini,
da ti treba praznina i mir,
rastavljen,
i ponovo sastavljen od raznih dijelova,
prekriven zarezima i malim slovima

Ne možeš mi više ništa,
jer ja sam tvoja fikcija,
protagonistica kojoj je tijesno,
koja se buni i želi van,
grebe noktima po praznoj stranici,
jer treba joj svjetla i treba joj zraka

Ne možeš mi više zabraniti
da pokupim tvoj odraz u staklu,
da stisnem sličicu u šaku,
da ti otmem miris,
sakrijem upitnike,
i uhvatim pogled ispred ponora

Odavno si pristao na sve,
na vrelu kožu i ledeni znoj,
na iskakanje duhova,
na tvrde puteve, izgubljene kofere,
na puste kolodvore

Znam da se sada vrtložiš
i u tišini prevrćeš neke riječi,
guraš ih pod hladne plahte,
prikupljaš mrvice od jučer,
uzimaš žličicom lijek,
i brišeš kaplju meda s usnice

Odbacuješ sve mekane i tople riječi,
jer ne poznaš ženske likove,
i ne voliš melodramu,
i opet se pakiraš,
kupuješ jednu kartu u jednom smjeru
ne trebaš sugovornika,
ne želiš suputnika
Tebi su samo prve rečenice važne,
i vrijede jedino obrati u priči

Foto: www.pexels,com

Odgovori