Miro Škugor: Tuširanje

„Dvadeset tri i trideset. Sad će“, nije ni završio misao kada se iz stana iznad, preciznije iz tuš-kabine pozicionirane nad krevetom na kojemu je upravo pokušavao zaspati, na njega obrušio zvuk tutnjave Nijagarinih slapova uzrokovan neumoljivim Frankinim tuširanjem. Nakon otprilike tri minute uslijedila je i neuspjela vokalna interpretacija negdašnjeg hita Lepe Brene. I tako narednih petnaestak minuta, baš svake večeri, tijekom zadnjih par godina.

„Tipičan Kantov sindrom“, pokušavao je pojmiti. Doduše, Immanuelovi sugrađani nisu bili izloženi nikakvoj pogibelji. Pače, trebali su mu biti zahvalni, jer su po njegovim svakodnevnim šetnjama, točno u sedam sati, mogli navijati svoje satove. Vele da je samo jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela „Emile ili o odgoju“. Tako se i Frankino tuširanje znalo prolongirati, ali samo na sat-dva. Toliko o odgoju. Tek za ljetnih školskih praznika Vjekoslav se konačno mogao naspavati.

Osjećao je mješavinu bijesa, nemoći i zle sreće zato što je baš on postao dijelom Frankinog bioritma i higijenskih navika. „Zašto nisam kupio stan u nekom od drugih ulaza?“ stalno si je postavljao isto pitanje. Ležeći nepomično u krevetu jedino je znao kako će se sutra nastaviti spoticati o vlastite podočnjake. Ono što još nije mogao znati, ali je predosjećao, bila je noć kada će mu se plafon srušiti na glavu. „Ubila ga tuš-kabina“, mogao je zamisliti crnokronični naslov na nekom portalu. A potom se načas uozbiljio: “Nije li mi onaj astrolog predvidio nasilnu i bizarnu smrt?“ Kao da nelagodno otresa perut sa sakoa, brzo se mišlju vratio na aktualnu situaciju.

Franka je završavala osmi razred osnovne škole i bila je starija kći njegove susjede Irene, inače, samohrane majke u lijepim četrdesetima. Morat će u najskorije vrijeme opet s njom porazgovarati i upozoriti je na kućni red koji nije dozvoljavao nikakve po susjede uznemirujuće aktivnosti poslije 22:00. posebice ne u novogradnjama. Tom teroru morao je već jednom doći kraj.

Kako to u životu već biva, pri jutarnjem odlasku na posao, na izlasku iz zgrade, susreo je susjedu Irenu. Prije nego li je išta izustio, ona mu je ljubazno ponudila prijevoz njezinom osobnim automobilom do posla. Pristao je. Tijekom vožnje pričali su o svemu samo ne o temi koja ga je toliko mučila. Crveno svjetlo semafora iznenadno je kod njega pokrenulo pravu verbalnu bujicu u trajanju od nekoliko minuta. Sve joj je nastojao nabrojiti: Franku, tuširanje, pjevanje, on godinama ne spava, kućni red, on čuje i druge zvukove, viku, svađe, pospremanje njihovog stana, čuje i kad koriste toalet, samo što mu ne mokre u uho, itd.

„Znate, dragi susjede, kada mi sve ovo ovako pričate čini mi se kao da smo već dugo jedna obitelj. Morali bi svakako probiti plafon te spojiti naša dva stana unutarnjim stubištem“, rekla je smijući se. „Već sam sto puta upozorila Franku, ali ne sluša me. Jeste li primijetili da se tuširala oko pola deset kada ste mi se zadnji put požalili? To je trajalo dva dana, a onda sve po starom. Takve su to godine. Znate i sami…“ pojašnjavala mu je. Htio joj je odgovoriti nešto ne baš pristojno, ali zaustavila ga je nagla škripa kočnica. „Evo, vi tu izlazite, zar ne?“ milo ga je upitala. „Da. Hvala na vožnji“, nespretno je uzvratio.

Od prekjučer, nije mogao ne čuti kako se sada, uz svakonoćno tuširanje u 23:30, netko tušira svako jutro u 6:30. Dok ne bude posve siguran o komu je riječ, još neko vrijeme se neće buniti. Ali, svakako će morati. Budući da ga budilica budi u 6:50, nikako ne smije dopustiti drsku krađu cijelih dvadeset minuta predragocjenog mu sna. Uostalom, ako ga išta može izbaciti iz takta, onda je to osvetničko tuširanje.

Foto: www.pexels.com

Odgovori