Miro Škugor: Jedino što je napisao moj otac

Ako bi me danas netko upitao zašto pišem, odgovorio bih mu kao i onda kada sam počeo pisati – zato što moram.

Još uvijek nemam boljeg odgovora. Pače, nisam siguran želim li ga uopće ikada dobiti, imati, dati i znati.

Doista ne znam što to točno i zbog čega neprestano bilježim pa sastavljam po papiru ili čemu drugom. Moje čuđenje je tim veće jer sam se tijekom puno prigoda uvjerio u svu nedostatnost riječi. U nekim situacijama, pred nekim pojavama, bićima i granicama mogao sam tek šutjeti. Njih riječ nije mogla ni dohvatiti ni prekoračiti.

Zapravo, možda je pravo vrijeme da priznam samome sebi kako sam u duši i srcu čistokrvni Aboridžin iz plemena Nari Nari. Umjesto krvi, mojim krvotokom teče Bolong, Dugina Zmija. Mi nemamo pismo. Ali, imamo crteže, pjesme, usmene predaje i snove. Vidimo i sanjamo vječne stvari. I tako već desecima tisuća godina.

Kako bih volio da vam mogu nacrtati i otpjevati sve riječi koje sam ikada napisao. Oprostite mi, jer to i nadalje ne umijem, prijatelji moji.

Ipak, ponekad s nekim mogu podijeliti barem nepar svojih snova. Oprostite mi i na tom raskoraku, ljubavi moje.

A pred vama, pak, čitatelji moji, opet sam voljan sastaviti sjećanje na dan kada sam shvatio da je pisanje nasljedna bolest.

Za stolom u kuhinji moj otac je pedantno prelistavao tjednik u kojemu su mi objavili nekoliko tekstova. Njegovo lice odavalo je zabrinutost i iskreno razočaranje. “Zar samo osam stranica u cijelom broju?!? Slabo je to”, prokomentirao je nezadovoljno, bacivši časopis na drugi kraj stola. “Ja bih o tome mogao napisati cijeli roman! Ma, što roman!? Romantizam!” uzviknuo je slavodobitno. I prijekorno.

Pet godina nakon njegove tipično pušačke smrti, pregledavao sam i preslagivao fotografije iz naših obiteljskih fotoalbuma. Među prvima koje su mi privukle pozornost bila je fotografija mog oca iz njegovih momačkih dana.

Sjedio je na betonskoj ogradi terase, navrh zgrade koja se, ukoliko me sjećanje opet ne obmanjuje, trzala svaki put kada bi kljun jednog od brojnih kranova kljucnuo zrno iz teretnih vagona paralelno nanizanih sve do lukobrana obližnje pretovarne luke. Iza leđa mu se razvuklo kameno pročelje šibenske Opće gimnazije, baš kao njegovi bijeli zubi pod precizno fazoniranim crnim brkovima.

Kosa mu je bila također crna, sjajna, zalizana šećernom vodicom i začešljana unatrag. Uz tu frizuru pasale su tamne sunčane naočale, bijela košulja dugih rukava, crna pletena kravata, duge hlače, te svježe nalaštene cipele u istom tonu. A među prstovljem desne ruke, naravno, dimila se upravo pripaljena cigareta.

Meni je oduvijek izgledao kao “tata od formata”, a lokalnim djevojkama i ljetnim curama s kontinenta, vjerojatno, kao “faca” iz nekog tadašnjeg srednjotiražnog modnog žurnala.

Gledajući tu džejmsbondovsku preteču s iznenađujućom knedlom sućuti u grlu, istodobno sam negdje ispod nje nanovo otkrio ožiljak odavno zaraslog dječačkog ponosa, a koji se, evo, čak i danas opirao njenom bržem skliznuću niz stegnuto mi ždrijelo.

Manirom kakvog iskusnog filatelista, što detaljno ispituje sve presudne kvalitete vrlo rijetke i nadasve vrijedne poštanske marke, oprezno sam okrenuo fotografiju.

Na poleđini je pisalo: “Elma! Ova fotografija neka Vam je dar za Vašu nemarnost i ujedno prepreka na putu zaborava. Drago. U Šibeniku, 30.XI.1958.god.”

Foto: www.pexels.com

Odgovori