Ksenija Kušec: Babuške Sandre Karabaić

Babuške Sandre Karabaić

Zbirka Babuške počinje pričom Otok je tijelo.
Kao i ostale priče u knjizi ona je vrlo kratka, pa i kraća od ostalih. Dolazim u napast da prebrojim riječi i da kažem kako u malo znakova s prazninama saznajem sve – o otoku, tijelu, knjizi, spisateljici. Da saznajem o onome što me čeka u narednim pričama. Barem imam takav osjećaj.
Već u sljedećoj priči Tišina, nos mi je pun mirisa ovčje balege, a oči pune njene bake i djeda. Zatvaram knjigu i vidim svoju baku. Sad mi je nos pun njenog mirisa. Prisjećam se bakinih izreka kojima je punila moju glavu nehotice: umij se hladnom vodom, bolje ćeš raspoznavati istinu od laži. Opet otvaram tu priču, i opet sam s njenom bakom i ovcama.
Čitam knjigu napreskokce. Sad ovu priču, sad onu. Ako vidim da piše o smrti, odlažem. To ću kasnije, kad budem boljeg raspoloženja. Miris koji Sandra Karabaić opiše u priči, odmah se naseli u nos, nakratko budeš u njezinom svijetu, a onda ideš razmišljati o istom takvom, ali svom. Ta vještina ili način pisanja ili glas koji te potakne na razmišljanje o vlastitim majkama i bakama, ima li ime? I ne radi se samo o mirisima. Najviše se radi o osjećajima.
Na primjer, osjećaj samoće, praznine i napuštenosti već od prvih riječi zavlada umom ili dušom čitatelja u priči Pogrešan otok. Iako je početak živahan, provlači se neka nit koja svoj završni udarac dobije u zadnjoj rečenici. ‘Totalno u sridu’, kako se obično kaže, a onda počinje razmišljanje o mojem pogrešnom otoku i o tome kako je dvjesto metara razdvojenosti iz priče, kod mene zapravo petsto, i kako se nikad više nećemo sresti. Nakon priče trebam tišinu. Nakon svake Sandrine priče trebam tišinu.
A nikad više nisam srela niti nju. Doduše, ne radi se o posvađanim Djedovima, radi se o nekoj drugoj gluposti, nešto s majkama i njihovim nevraćenim knjigama ili nekom još banalnijem nesporazumu, ali osjećaj nepovratnosti koju je ta priča izazvala još dugo teško leži u mom želucu, pa imam potrebu izaći među ljude i voditi plitke razgovore, samo da je zaboravim. Ne priču. Nju. Kako i zašto ne smijemo ili ne možemo biti zajedno, na to pitanje nemam odgovor, a nisam ga našla niti u priči. Samo sam našla nekog tko je ispričao moju životnu priču.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča.

Je li u tome stvar? Da pronalazimo svoje priče u piščevim? Da se poistovjetimo? Problem je u tome što se u mnogim knjigama može naći mnogo životnih priča. Kineski mudraci kažu da je taj broj konačan, da nema bezbroj zapleta, nego da ih ima toliko i toliko. Kad čovjek malo razmisli, možda vidi da su oni u pravu.
Sve su priče ispričane, sve su priče ispričane mnogo puta, ali biti uvučen među riječi, među likove, u mirise, zvukove, na mjesta, događaje i osjećaje, to se rijetko događa. Kad se dogodi, onda čitam pažljivo, da mi nešto ne pobjegne, odlažem knjigu, mislim o njoj. Ne čitam druge knjige istovremeno kao što ponekad činim. Tako sam se ponašala dok sam čitala Babuške. Ponekad sam neku priču počela čitati, ali sam je odložila. To je bilo zato jer sam znala da ću biti uvučena u nešto bolno na što nisam bila spremna taj trenutak.
Sandra Karabaić piše kao da piše o životu čitatelja, a ipak piše o svojem. Ona ima baku, majku, kćer. Imamo je i mi, a nakon čitanja imamo osjećaj da smo se međusobno upoznali, moja majka njezinu, njezina baka moju, i da smo i mi njoj ispričali svoje teške priče koje nam vječno odzvanjaju u glavi.
Babuške čitajte po redu, a taj red možete postaviti sami. Ako vidite da će se u priči raditi o nečem što vam je trenutno teško, čitajte je kasnije, ali je čitajte.
I, ostavite si mogućnost da budete neko vrijeme sami u tišini nakon svake pročitane.

Odgovori