Krunoslav Mrkoci: Pojava jezičnih vulgarizama u djelima suvremene generacije pisaca

Teško je ne primijetiti da ova generacija suvremenih “mladih” pisaca, stasala nakon 1990., često u svojim proznim, ali i pjesničkim tekstovima, makar u nešto manjoj mjeri, upotrebljava izraze poput: kurac, pička, pica, pičkica, pičon, kara, guziti, ševiti, jebati, pojebati, najebati, izjebati, odjebati, sjebati, zajebati (nadam se da uočavate ulogu prefiksacije u tvorbi novih značenjskih inačica kod glagola u našem jeziku); nešto rjeđe nailazimo i na pokoji: šupak, šupčina, govno, sranje (nije rijetko)…
Zanimljivo bi bilo dobiti odgovor na pitanje zašto se pojavljuju spomenuti tzv. jezični vulgarizmi u književnom stvaralaštvu suvremene generacije pisaca?
Jesu li to možda svojevrsni “pojačivači okusa” u našoj stvarnosti prezasićenoj brojnim pričama i informacijama; pojačivači kako bi se nešto posebno istaknulo i došlo do izražaja?
Ili je riječ jednostavno o jednom suvremenom izrazu pomodnosti u književnim tekstovima; pomodnosti koja je k nama došla sa zapada, na krilima uradaka masovne pop-kulture, kao što su film i glazba, i to primarno angloameričke provenijencije?
I je li se ta uvezena suvremena moda zapadne egzaltacije spominjanjem intimnih dijelova tijela kod nas zapravo spojila i nakalemila na već postojeći domicilni tradicionalno ukorijenjen narodni izraz predajne pučke kulture patrijarhalne provenijencije?
Hajdemo se sada prisjetiti kakva je situacija bila u drugoj polovici 19. stoljeća i u prvoj polovici 20. stoljeća u hrvatskoj književnosti, naročito vezano uz učestalost pojave vulgarizama.
August Šenoa: Zlatarovo zlato
Koliko bismo vulgarizama od gore spomenutih našli u tom djelu? Hmmm… pa valjda ni jedan. Odgovor je šokantan. A nije da se vulgarizmi u 19. stoljeću u hrvatskom jezičnom korpusu nisu upotrebljavali.
Prisjetio sam se dokumentarca o životu i djelu braće Seljan iz Karlovca; svjetskih putnika, istraživača, špijuna i pustolova.
Suvremeni dokumentaristi putovali su tragovima čuvene braće i došli do sela Indijanaca u južnoameričkoj prašumi čiji su preci bili vodiči i nosači našoj braći Seljan. Seljani su među prvima kartografirali dotad neoznačene dijelove džungle, pa se tako među zemljopisnim pojmovima što su ih oni zapisali i imenovali nailazi i na rječicu Pičko. Navodno, kaže tradicija lokalnih Indijanaca što se prenosila s koljena na koljeno, da su istraživači Seljan motivirali indijanske nosače izrazima poput: Ajde pičko! Brže pičko! itd. Kako god bilo da bilo, uslijed česte uporabe ovog izraza, Indijanci su ga upamtili, iako mu nisu znali stvarno i puno značenje.
Za opravdanje Augustu Šenoi, kada mu zamjeramo nedostatak anatomskih vulgarizama, možemo kazati da je tada javno čistunstvo, znano kao “ćudoređe”, bilo i zakonska kategorija, podložna kažnjavanju, jednako kao što bi takve riječi društveno obilježile u tadašnjim čestitim građanskim krugovima svakoga tko bi ih upotrebljavao u javnosti.
S druge strane, možemo kazati da je danas moda takva da ne podržava odviše ćudorednu uštogljenost. Ali znate što kažu o modama: da se nakon nekog vremena vraćaju.
Zamislite samo unutarnji monolog i tijek misli Grge Čokolina o Dori:
“Koji kurac si umišlja ta pičkica? Da je predobra za mene, jel?”
Tko zna što bi na takvu suvremenu preradu i adaptaciju svojega teksta rekao August Šenoa?
Može li naša suvremena književnost djelovati autentično i stvarno bez takvih poštapalica i pojačivača? Ukoliko su junaci suvremenih priča tzv. obični ljudi, radnici, studenti humanistike i svakakvi likovi koji ne spadaju ni u kakve elite, teško će ih biti izbjeći.
Čini se da je odgovor kako su takvi vulgarizmi, naposljetku, jezični izrazi i svjedočanstva autentičnosti životnog realizma. Jednostavno, radi se o tome da ljudi tako nekako i razmišljaju, a pisci k’o pisci, to još samo dodatno pojačaju i naglase. A sve s ciljem približavanja stvarnog života čitatelju.
Zapravo, što je lik-subjekt u djelu ogorčeniji društvom i svojom sudbinom, to češće, više, obilnije i bez ustezanja upotrebljava vulgarizme. Vulgarizmi su danas, dakle, prihvaćeno sredstvo karakterizacije lika i njegovog miljea, te način da se pisac psihološki približi čitatelju, čineći kroz upotrebu vulgarizama samog čitatelja sudionikom nečega što je teško i prljavo, a samim time i autentično. Naime, nekada, u doba Augusta Šenoe, čitatelji su tražili ideal, uzor, savršenu romantiku, a danas traže prije svega jadnu, ubogu i bolnu autentičnost.
Zašto je to tako? Zašto su se ljudi danas u stanju više poistovjetiti i suosjećati s antijunacima nego s junacima, teško je reći. Možda zato što danas znamo da nema ni jednog pravog junaka bez nekakve mrlje i mane i da su svi junaci iz prošlosti, zapravo, prikazani lažno? Više nam nitko ne može prodati priču. Samo prljavo je autentično, zar ne? Danas život nikome nije lak.

Foto: www.unsplash.com

Odgovori