Krunoslav Mrkoci: O jeziku popularnih tiskanih i elektroničkih medija. Zašto se ne uvažava postojanje sociolekata u našoj društvenoj i jezičnoj stvarnosti?

Primjećujem da neki od ljudi kojima je bavljenje jezikom (na ovaj ili onaj način) posao, s vremena na vrijeme, izražavaju svoje nezadovoljstvo načinom kako novinari pojedinih tiskanih, elektroničkih medija i televizija upotrebljavaju hrvatski jezik (“opasno devalviraju semantički potencijal materinjeg jezika”). Moram priznati da sam pomalo iznenađen njihovim razmišljanjima. Posebno kada je riječ o obrazovanim kroatistima. Čini se ponekad kao da za njih ne postoji druga jezična stvarnost osim njihove vlastite. Kao da postojanje različitih sociolekata, tj. jezika različitih društvenih grupa, nije stvarnost.

Moramo odustati od te smiješne ideje da svi društveni slojevi i sve društvene grupe, pa prema tome, i svi pojedinci, koriste jedan te isti jezik u pogledu rječničkog, sintaktičkog i stilističkog nivoa. Jezik različitih društvenih skupina se razlikuje. Naročita je razlika između obrazovanih i manje obrazovanih te između onih kojima je bavljenje jezikom/jezicima struka i onih kojima to nije predmet interesa ni razmišljanja.

Moramo dopustiti drugima pravo, i priznati da u stvarnosti postoje ljudi kojima je jezik i jezično izražavanje samo još jedno sredstvo, npr. poput kuhinjskog noža, daske za rezanje, ili komada namještaja. Ne žele svi promišljati o jeziku, i to ih ne zanima, i s tim se moramo suočiti (isto kao što npr. mene osobno gotovo pa uopće ne zanimaju automobili niti me interesira način na koji funkcionira kompjutor u tehničkom (hardverskom) niti u programskom smislu). Ja ga samo želim upotrebljavati, i to je to. Tako većina ljudi postupa i odnosi se prema jeziku.

Iz navedenog proizlazi da i novinari (bilo tv, tiskanih ili elektroničkih medija) moraju prilagoditi svoj jezik i epitete, ciljanoj publici. A to su u ovom slučaju “široke mase” kojih se treba dojmiti i kojima je potrebno svidjeti se.
Prisjetimo se slučaja političara Zorana Milanovića, bivšeg predsjednika vlade Republike Hrvatske. Sjećamo se da je na početku uzleta svoje političke karijere običavao obraćati se javnosti u kameru jezikom koji je po svom diskursu bio bliži sveučilišnoj razini, nego razini razumljivoj širokoj javnosti.

Primio je kritike novinara i stručnjaka da se zbog tog svojeg diskursa i načina izražavanja ljudima doima kao dalek, nerazumljiv i nezanimljiv. Potom, valjda pod utjecajem tih dobronamjernih i pravovremenih sugestija, promijenio je svoj diskurs iz “sveučilišno-intelektualističkog” u onaj više “kavanski”, bliži jeziku i načinu izražavanja većine u svakodnevnom životu.
Hajde da postavimo pitanje: Kada bi u dnevnoj tiskovini, npr. u novinama 24sata, pisali svoje članke i kolumne sveučilišni profesori s politologije, prava, sociologije, povijesti, itd. o različitim temama naše stvarnosti, i to diskursom što ga upotrebljavaju na predavanjima na svojim fakultetima (ili kada bi i sami novinari pisali na taj način), pitajmo se tko bi onda uopće kupovao i čitao takve dnevne novine. Sjećamo se dobro da je “Vjesnik” propao. Tržište široke potrošnje danas vlada svime.

Danas govoriti protiv tržišta i protiv ukusa širokih masa znači protiviti se i društveno-ekonomskom sustavu kapitalizma i političkom sustavu predstavničke demokracije. Intelektualna manjina na takvu kritiku društva i odnosa zaista ima i pravo; jednako kao što ima pravo i na svoj sociolekt. A sasvim je drugo pitanje i drugi problem, hoće li ih većina (“široke mase”) čuti i poslušati. Dosadašnja iskustva pokazuju da na kraju najčešće prevagne pravilo poznato kao “zakonitost velikih brojeva”.

Foto: www.pexels.com

Odgovori