Krunoslav Mrkoci: Doba nostalgije

Ja sam u to doba, krajem 80-ih, od 1985. do 1989., išao u niže razrede osnovne, i to je zapravo sve koliko se sjećam tog vremena: iz škole, iz obiteljskog okruženja. Možda je onda bilo sve u svemu nekakvo “romantičnije” doba nego danas… A ne treba smetnuti s uma niti to da kod određenog broja ljudi prošlost će uvijek činiti se boljom, jednostavno iz razloga jer su ljudi tada bili mlađi. Možda ste i vi više nostalgični prema svojem djetinjstvu i mladosti nego prema Titu? Nekima mladost ostane u sjećanju kao najljepše doba života.
Meni je u najljepšem nostalgičnom sjećanju ostalo obiteljsko okruženje ranog djetinjstva koje sam proveo ponajviše u društvu djeda i bake. Miris bora za Božić, njegovo kićenje na Badnjak i tvrdi bombon koji mi je pobjegao u dušnik i kojim sam se skoro ugušio; i već sam mislio da sam mrtav, dok nitko oko mene nije ništa u te dvije-tri sekunde primijetio, a ja nikome nisam mogao signalizirati ništa… Uglavnom, Bog me spasio, kao i mnogo puta kasnije, od očite smrti. To djetinjstvo je bilo lijepo. Stvari su postale mnogo manje lijepe od kad sam stupio u pubertet. A tada je počeo i rat, sa svakodnevnim izvješćima s bojišnice i snimkama na tv-u…
Mladost mi je bila košmarno doba, osim perioda kada sam intenzivno izlazio i bario djevojke. Uglavnom, mogu reći da nakon djetinjstva meni je upravo ovo sadašnje vrijeme nekako najugodnije i najljepše. Nemam žene, nemam djece, stalnog zaposlenja ni automobila. Osjećam se slobodno i sretno. Jedino što me povremene naznake tjelesnih tegoba podsjete da više nemam 25 ni 28, pa čak ni 30 ni 35.

Foto: pixabay.com

Odgovori