Iva Pejković: #Mediteranska

Imam fetiš na devastirane kasarne. Napuštene recepcije i sale. Propala apartmanska naselja i hotele zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde koje se svaki tren mogu srušiti u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi, popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice, plava, crvena, crna krv – jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim tamo gdje su nekada bile vojne menze i među ispisanim zidovima UBIJ SRBINA na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice.

Zidovi kao stare desni, bez ukrasa – bez zubiju.

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom.
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom u kojoj kola krv uličnog pjesnika.
Ovdje možeš samoću lizati sa poda.
Imam potrebu hodati hodnicima u kojima se može snimati scena za horror film i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem do krova – jer tamo je najbolji pogled na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona i samo čeka nekog ministra da to definira – jer takve su hrpetine sve iste, kad jedna država umre druga se rađa pa je dobije u nasljedstvo, grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.
Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.
Neobično me privlače objekti u kojima više nitko ne živi, osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja, pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila, teških, bolnih plodova koji samo čekaju da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti.
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu ili se iz nje vraćaju… a među djecom kruže priče.
DROGERAŠI

Odgovori