Igor Petrić: Ludilo

Čovjek na pučini.
Sam.
Sanja o pustinji.
Nemirni valovi života više nemaju što razbiti.
Sve hridi pretvorene su u prašinu
koja, onako fina i meka na dodir,
prodire duboko i zavlači se pod kožu.

Smiješ se!
Ispod površine skriva se istina.
Ne znam o čemu govoriš? Pitaš i mrštiš se.
Kažem ti tamo je, na pučini, čovjek.
Pogledaj i vidjet ćeš. Sam je.
Sanja o pijesku vremena, dinama, pustinji.
Zaboravi!
Ionako će nestati u dubini.

Danas popodne,
na trgu ispod sata,
crnom bojom nacrtat ću sjenu.
Neka ostane zauvijek na jednom mjestu.
Neka ju ljudi gaze i psi obilježavaju usput.
Mene ne smeta.
To je samo mutna slika prošlosti
koju nikad više neću živjeti.
Možeš me i gledati.
Crtat ću ju zavezanih očiju.
Sve obrise znam napamet.

Osjećam se baš dobro, ispunjeno
iako, priznajem, žao mi je onog čovjeka na pučini.
Ne mogu mu pomoći. Jednostavno
za njega nemam vremena. Kažeš
podsjeća te na mene, na tebe,
pomalo na svakog od nas.
Čudan je to osjećaj
pripadanja, podsjećanja, uspoređivanja i smrti.
Svatko od nas, ako želi, može tako završiti,
sam na pučini, okružen šumom uzavrela mora
i tamom ambisa.

Smiješ se! Smijem se
iako ne razumijem zašto me samo gledaš.
Ništa ne govoriš danima.
Kažem, danas popodne na trgu ispod sata
nacrtat ću sjenu i pitat te za mišljenje.
Ako dođeš, odgovori, molim te.
Prepusti tišinu drugima.
Budi iskrena i svoja. Ne tražim puno
i ne trebam ništa.
Dovoljna će biti samo jedna riječ,
važno da je tvoja.

Već zamišljam. Podne je.
Kazaljka je započela novi krug.
Tik-tak, tik-tak i tako u nedogled.
Ti, ja i nacrtana sjena ispod sata.
Nije važno što mehanizam ne radi dobro
i ne pokazuju točno vrijeme.
Glavno da ide.
Oduvijek je tako, jednostavno kasni.
Na kraju pusti neka sve nestane:
vrijeme,
čovjek na pučini okružen pjenom
uzavrelih valova
i nacrtana sjena mog, tvog, njihovog,
možda našeg života.
Pusti sve.
Meni je dobro ovako i ništa
osim tebe važno mi nije.

Dođi!
Danas popodne na trg, kod sata,
zaustavit ću vrijeme
i bit ću sam.

Foto: www.pexels.com

Odgovori