Edita Brkić: O njemu, bez nje

Vidjela sam ga jutros. Njega, bez pola sebe. Njega, bez nje. Dan je sedmi otkako je nema.
Nije je bilo jutros da ga budi i s kafom dočeka. Nije je bilo cipele da mu kraj šporeta stavi, jer vani je zima. Niko ga ispratio nije. Niko da kaže, evo, uzmi kišobran, vidiš da je n’akva čudna hava. Samo tišina ostala je iza zatvorenih vrata.
Danas, iz njegove kuće ne čuje se smijeh. Ni njeno roncanje što čašu stavlja gdje ne treba. Ni šištanje pretis lonca. Ni kuknjave iz turskih sapunica vise nema. Štrik pred kućom je prazan. I avlija puna lišća što ga skuplja, pa vitla, pa opet skuplja decembarski vjetar. Metlu je negdje sklonila. On je naći ne može.
Kad prođeš, osjetiš tišinu tešku k’o jorgan sto ga niko više sebi ne vuče. Vjeruj mi, i najveće težine svijeta u jednu tačku da se skupe, bile bi obično perce naspram toga. Pust jastuk. Jorgan što miruje. I hladna strana kreveta. Mjerna jedinica praznine.
Misao jedna stisla mi grudi, k’o štipaljka peškir, k’o oblaci Velež ponad kuće. Stisla i ne pusta. Bože, tako su blizu bolesti i krajevi. Tako blizu je smrt sama. Možda nas je baš jutros mimoišla. Možda smo se o nju očešali. Možda nas je za rukav povukla, pa pustila. Nekom drugom nogu podmetla. Pa zar zbog toga ne bismo trebali bit najbolji što možemo? I živjeti najbolje što znamo? I reci onima koje volimo, da ih volimo?
Jer kad zagrebe po srcu decembar, prstima od praznine mrzlim, i kad tišina na dušu legne, da je gnječi svojim silinama, e onda povratka nema. Da nam ne ostane život neproživljen. Vječito pod ručnom. I napola. Da nam ne ostane ljubav nedorečena. Smotanošću i strahovima ukraj zbijena.
Ni meni. Ni tebi, bola.
Ni nama, makar ‘vakima.

Foto: www.pexels.com

Odgovori