Blaženka Slovenec: Srna

Cijeli sam život slušala glupe priče o ljubavi: što više daješ, više imaš. Gadili su mi se moji roditelji i njihova potreba da stalno jedno drugom nečim ugađaju. Bila sam divlja, neprilagođena, voljela sam konje i jahanje, a najviše sam voljela pucati i moja najdraža igračka bila je lovačka puška. Pucati sam naučila od Babe. Kad god bi mi se ukazala prilika, ukrala bih pušku i čahure i pucala u šumi. Pucala u limenke, drveće, ptice, orlove, sve dok nisam postigla savršenstvo, sve dok nisam mogla jednim hicem pogoditi zeca u trku. Baba me nije sprječavala, nije se bojala, a i pravila je odličan zečji gulaš. Jednom sam slučajno upucala srnu. Ili nije bilo slučajno. Dok je padala, shvatila sam da je neću moći donijeti do Babine kuće, da mi je potrebna pomoć. Nisam je mogla ni ostaviti tako da leži na travi, jer bi lešinari orlušine odmah nanjušili plijen i cijelo bi selo znalo da sam ubila nešto veliko. Odvukla sam je u šumu, mokri trag krvi ostao je za nama, ali nisam mogla još i o tome misliti. Nespretno sam po njoj pobacala šušanj i trkom odletjela do sela. Imala sam sreće, gaj u kojem smo se igrali kao djeca bio je podno šume pa me nitko nije vidio. Baba nije ništa rekla, pogledala me, uzela dva oštra noža, veliki ruksak i nekakvu najlonsku iskrzanu vreću, plahtu i stari stolnjak, nekoliko kuhinjskih krpa, sve to nagurala u ruksak i pokazala mi prstom put gaja i tiho rekla:
– Idemo.
Kad smo stigle, muhe su već započele svoj odvratni ritual upljuvavanja. Baba je vješto oderala srnu, nakon što sam joj pomogla da je zavežemo za granu. Naredila mi je da iskopam rupu; nisam pitala zašto. Crijeva i iznutrice zakopala je i brzo poravnala zakopano, da se ništa nije primijetilo. Dala mi je nož i znala sam da od mene očekuje da joj pomognem odvojiti meso. Ruke su mi se tresle, nije mi problem bilo ubiti, ali ovo kasapljenje mesa bilo mi je odvratno. Nisam se usuđivala ni pogledati Babu, a na prigovor nisam imala pravo. Bila sam kriva. Bio je to moj prvi sat anatomije. Dio mesa donijele smo u ruksaku, čvrsto zamotano u plahtu, a dio smo zamotale u stolnjak i stavile u onu iskrzanu plastičnu vreću, plitko zakopale i prekrile lišćem. Ibra je poslije dva puta išao po butove.
Nisam mogla jesti to meso, iako je Baba bila vrhunska kuharica, a ni tetka nije za njom zaostajala. Moja majka nije znala kuhati i najbolje od svega bilo je to što je nije bilo.
Onakva jezičava negdje bi se izlajala. Imali smo mesa cijeli mjesec. Jedan dan se peklo, pa se kuhao gulaš, pa ispod peke. Susjede su nas obilazile i zlobno zapitkivale:
– Što to fino miriše? Kano da je neka divljač.
– A od kud meni staroj divljač, vrag vam pamet odnio? – pitala je Baba. – U mene su samo djeca u gostima.
I tako nas nakon nekoliko dana ostaviše na miru, dok se srneći drob raspadao u šumi.
Što bi moj otac dao za porciju tripica? razmišljala sam. Ali na moju sreću, nikad nije ni saznao da sam upucala srnu.
– Što ne znaš, nije se ni dogodilo – govorila je Baba. – Da je tvoja lajava mater ovdje, i ti i ćaća završili biste u zatvoru. To je, kćeri moja, krivolov – tumačila mi je Baba.
I kao što nikad nisam razumjela što je ljubav, tako nikad nisam razumjela ni što je krivolov. Ne možeš krivo loviti; ili loviš ili ne. Uvijek netko lovi, a onaj drugi je lovina, to je prirodni zakon i u šumi i u životu.

/Oblak zaborava/

(fotografija: pixabay.com)

Odgovori