Grozdana Poljak: Ako

U ovo sjetno jesensko doba
Mrtvo lišće treperi u zagrljaju vjetra
Noć još baca sjene spavača
Po orošenim jutrima
Mene nema
Gazim kamenje bosim nogama
Sjedim u vrtači uz vrećicu smokija
Čuvana u zjenici bakinog oka
Promatram dim iz vrućeg šipkovog čaja
Ruke materine
Smijeh odzvanja dok se spuštam skalinama
Bore tatine
Ako podignem trepavice do ruba obrva
Hoću li opet biti sama
Mrtvo lišće
Zglobove mi bolno stišće
Ako dovoljno brzo podignem vjeđe
Hoću li stići
Hoću li moći
U tragovima rosnim dušu zaustaviti
Što ću
Ako i ona mi ode
Sama
U ovo sjetno doba odlazaka
U trenu ovom
Sve što želim je da me nema
Da budem izgubljena

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: I onda dišem jesen

Vrijeme
zauvijek stoji na križanju s prostorom
i sumraci kapaju poput boje
na krošnje drveća
i jednu osamljenu vrbu.
Utapam se u sumraku
čekajući da joj ispere kosu na kiši
gledajući kako sjene šire krila
pletući stihove svilenih tuga
na tkalačkom stanu oblaka.
Vrijeme je samo glasina
neki prodavač laži
duhovnih metafora
blagoslova i prokletstva.
Ponekad kad zatvorim oči
sjećam se kiše u tim slikama
teških kapi u boji tuge
koje premazuju moju odjeću
poput mjesečine u noćnim satima.
I sam sam ovdje
kao ključ
za vrata koja mogu otvoriti tajnu
koja nosi svoju agoniju u noći
i gledam mrvicama sna
te hijeroglife
tu dvosmislenu rječitost.
I onda dišem jesen
i ja sam emocija
ili možda val
noćno more
usamljena zvijezda.

Foto: pixabay.com

Nada Vukašinović: Oprezna pjesma

Ne brini, nitko ne zna koja si vrata zatvorila,
nitko ne vidi da sada cupkaš u mraku,
da ne oduzimaš, već zbrajaš,
jer malo se lagati mora,
nitko nije primijetio da si otišla,
i da nema obrata u biografiji,
polako guli taj luk, sloj po sloj,
oslobodi suze, oslobodi krik,
a onda budi umjerena i odmjerena,
i ne gužvaj svoj odraz u zrcalu,
drugi nemaš, on te drži na okupu,
hladan je prosinac, i nitko neće doći,
nastavi igru sama, ulovi događaj,
napuni džepove slatkim mrvicama,
o svemu pomalo, o ničemu dovoljno,
budi lakomislena,
ne žuri se, ćaskaj,
pogladi bijelog mačka,
vjeruj u igru, ti imaš čaroliju,
koga dotakneš, bit će prijatelj,
i uvijek si na dobitku,
jer samo napisano ostaje,
a kad padne mrak, u
krugovima su istim,
razmrvljeni i nevidljivi
i cvijeće i drač i buka i bijes,
i java i san

Foto: pixabay.com

Miro Škugor: Ljubav i žižule

Da je moja majka ipak smrtno biće, javili su mi iz Opće bolnice u Šibeniku, 28. rujna 2019. godine u 12:03 sati.

Sve što ću napisati nakon ove rečenice ima ogromni i prijeteći potencijal pretvorbe svake sljedeće riječi u banalnost ravnu upornom ispaljivanju pirotehničkih raketa pozorno složenog vatrometa što se nevoljko razlijeva po blistavom platnu podnevnoga neba. Uostalom, tako je to uvijek kada nakanimo pisati o smrti.

Moja majka bila je do prije nekoliko dana nepobjedivi borac u ringu života. Uzalud sam pokušavao dokučiti zbog čega je sudbina baš njoj priredila toliko teških mečeva. Zato sam, još od prve joj borbe, postao njezinim najžustrijim navijačem i samoukim trenerom.

Nakon što je u proteklih tridesetak godina preživjela gubitak mlađeg djeteta i supruga, uspjela je pobijediti karcinom, prilagoditi se ne baš komfornom ni ugodnom životu u domu umirovljenika, a potom posve poraziti opaku vrstu sepse. A onda su mi prošle subote iznenadno priopćili kako njezino tijelo više nije moglo izdržati tolike udarce. Srce joj je jednostavno stalo.

Na neki intuitivni način ta me vijest nije previše iznenadila. Jer, moja majka oduvijek je imala presitno tijelo za tako veliko srce.

Ono što me je iskreno te nadasve ugodno iznenadilo bili su čestitka i pismo koje sam pronašao u noćnom ormariću uz njezin krevet.
Na prednjoj strani čestitke netko je starinskim krasopisom napisao: ”Simpatiji.” Sadržaj je stao u četiri retka: ”Draga Slavka, Tebi i Tvojima sve najbolje za Božićne blagdane, kao i Sretnu Novu 2019 god. želi Vam…”
Pisamce novijeg datuma nalazilo se u otvorenoj kuverti na kojoj je istim rukopisom bilo ispisano njezino ime i prezime. U kratkom tekstu pisalo je: ”Štovana gđa. Slavka! Osobno se zabrinuto osjećam za Tvoje zdravstveno stanje. Želim da pobijediš opaku bolest i da se uskoro vidimo. Tvoj iskreni prijatelj. Srdačan pozdrav – ćao!”

Kraj rujna i početak listopada vrijeme je kada u Dalmaciji dozrijevaju žižule. To voće podrijetlom iz zapadne Azije, Srednjeg istoka i Kine odavno se, zahvaljujući našim pomorcima, izjednačilo statusom i značenjem s oskorušama, koje je moj kolega i prijatelj Arsen s razlogom uvrstio u jednu od ponajboljih mu pjesama “Djevojka iz moga kraja.”

Nekako u ovo doba moja majka je na šibenskoj tržnici kupovala skradinske žižule i slala mi ih u paketu autobusnom linijom za Zagreb. Bio je to za nju poseban ritual te višednevni projekt. Ljekovita svojstva žižule i konstantna briga za moje zdravlje davale su neobičnu važnost tom, za nju gotovo svetom, činu koji se logički nastavljao na sve načine kojima mi je svakodnevno iskazala svoju majčinsku ljubav.

Kada je paket stigao odmah sam je morao nazvati. “Jesan li ti lipe izabrala, dite moje?” pitala bi me brižno. “Jesi, majko. Ali, ti si meni lipša i slađa”, redovito bih joj odgovorio.