Zdravka Prnić: Ambis

Sjedio je u svom mračnom stanu
na rubu grada
tamo gdje ni tramvaj ne vozi više
Gledao kroz prozor kako se smjenjuju
noć i dan
prestao bilježiti dane u kalendaru
Budio se, prao zube, tumarao po stanu
kao kakav mjesečar
Nije čitao novine, otkazao je pretplatu
za radio i tv
Pio je samo mlaku vodu s česme u dvorištu
mada rijetko
nije mu se dalo izlaziti više
Povremeno bi pojeo nešto s plastičnog tanjura
u gluho doba noći
Slutio je da ga je pred vratima ostavlja susjeda
Kucala je povremeno, dozivala ga
ali nije se mogao natjerati
Otvoriti
Odgovoriti
Bila bi to čista predaja
Većinu hrane ostavljao bi mački
koja se uporno svakog jutra pojavljivala
On bi tek povremeno progutao
poneki zalogaj
A tijelo je tražilo sve manje
želudac odbijao suradnju
Konačno, nije osjećao ništa više
ni fizičku žudnju
ni mlaz mokraće niz lijevu nogavicu
ni glad
Zadnje što je čuo bilo je tutnjanje
teretnog vlaka kroz mjesto
Po tome je znao koliko je sati
iako s našom željeznicom
nikad nisi siguran
Činilo se kako odlazak u pet do pet
baš kao u pjesmi
uopće nije loš kraj
Jutros su novine objavile
“Sinoć su pronašli tijelo…”
popis ožalošćenih
bio je nepregledan

Iza škura šuškalo se… danima.
 
Foto: www.pixabay.com

Miro Škugor: Tuširanje

„Dvadeset tri i trideset. Sad će“, nije ni završio misao kada se iz stana iznad, preciznije iz tuš-kabine pozicionirane nad krevetom na kojemu je upravo pokušavao zaspati, na njega obrušio zvuk tutnjave Nijagarinih slapova uzrokovan neumoljivim Frankinim tuširanjem. Nakon otprilike tri minute uslijedila je i neuspjela vokalna interpretacija negdašnjeg hita Lepe Brene. I tako narednih petnaestak minuta, baš svake večeri, tijekom zadnjih par godina.

„Tipičan Kantov sindrom“, pokušavao je pojmiti. Doduše, Immanuelovi sugrađani nisu bili izloženi nikakvoj pogibelji. Pače, trebali su mu biti zahvalni, jer su po njegovim svakodnevnim šetnjama, točno u sedam sati, mogli navijati svoje satove. Vele da je samo jednom, na nekoliko dana, odustao od šetnje zato što se zanio čitanjem Rousseauova djela „Emile ili o odgoju“. Tako se i Frankino tuširanje znalo prolongirati, ali samo na sat-dva. Toliko o odgoju. Tek za ljetnih školskih praznika Vjekoslav se konačno mogao naspavati.

Osjećao je mješavinu bijesa, nemoći i zle sreće zato što je baš on postao dijelom Frankinog bioritma i higijenskih navika. „Zašto nisam kupio stan u nekom od drugih ulaza?“ stalno si je postavljao isto pitanje. Ležeći nepomično u krevetu jedino je znao kako će se sutra nastaviti spoticati o vlastite podočnjake. Ono što još nije mogao znati, ali je predosjećao, bila je noć kada će mu se plafon srušiti na glavu. „Ubila ga tuš-kabina“, mogao je zamisliti crnokronični naslov na nekom portalu. A potom se načas uozbiljio: “Nije li mi onaj astrolog predvidio nasilnu i bizarnu smrt?“ Kao da nelagodno otresa perut sa sakoa, brzo se mišlju vratio na aktualnu situaciju.

Franka je završavala osmi razred osnovne škole i bila je starija kći njegove susjede Irene, inače, samohrane majke u lijepim četrdesetima. Morat će u najskorije vrijeme opet s njom porazgovarati i upozoriti je na kućni red koji nije dozvoljavao nikakve po susjede uznemirujuće aktivnosti poslije 22:00. posebice ne u novogradnjama. Tom teroru morao je već jednom doći kraj.

Kako to u životu već biva, pri jutarnjem odlasku na posao, na izlasku iz zgrade, susreo je susjedu Irenu. Prije nego li je išta izustio, ona mu je ljubazno ponudila prijevoz njezinom osobnim automobilom do posla. Pristao je. Tijekom vožnje pričali su o svemu samo ne o temi koja ga je toliko mučila. Crveno svjetlo semafora iznenadno je kod njega pokrenulo pravu verbalnu bujicu u trajanju od nekoliko minuta. Sve joj je nastojao nabrojiti: Franku, tuširanje, pjevanje, on godinama ne spava, kućni red, on čuje i druge zvukove, viku, svađe, pospremanje njihovog stana, čuje i kad koriste toalet, samo što mu ne mokre u uho, itd.

„Znate, dragi susjede, kada mi sve ovo ovako pričate čini mi se kao da smo već dugo jedna obitelj. Morali bi svakako probiti plafon te spojiti naša dva stana unutarnjim stubištem“, rekla je smijući se. „Već sam sto puta upozorila Franku, ali ne sluša me. Jeste li primijetili da se tuširala oko pola deset kada ste mi se zadnji put požalili? To je trajalo dva dana, a onda sve po starom. Takve su to godine. Znate i sami…“ pojašnjavala mu je. Htio joj je odgovoriti nešto ne baš pristojno, ali zaustavila ga je nagla škripa kočnica. „Evo, vi tu izlazite, zar ne?“ milo ga je upitala. „Da. Hvala na vožnji“, nespretno je uzvratio.

Od prekjučer, nije mogao ne čuti kako se sada, uz svakonoćno tuširanje u 23:30, netko tušira svako jutro u 6:30. Dok ne bude posve siguran o komu je riječ, još neko vrijeme se neće buniti. Ali, svakako će morati. Budući da ga budilica budi u 6:50, nikako ne smije dopustiti drsku krađu cijelih dvadeset minuta predragocjenog mu sna. Uostalom, ako ga išta može izbaciti iz takta, onda je to osvetničko tuširanje.

Foto: www.pexels.com

Iva Pejković: #tridesete

Dijete u meni – to sam samo Ja.

U oblacima vidim
piramide, krokodile i nargile.

Trošim dane – svakodnevno!

Putujem po trgovačkim centrima.

Pjevam iznad gulaša
I ne štedim na soli i ulju.

Plutam po nedovršenostima,
Skiciram po računima i uplatnicama.

Razbacujem se po knjižnicama.

Nestajem sa svatova.

Pronalazim se u rujnu, listopadu i pomalo prosincu.

Vraćam se dobrim filmovima.

Gledam svoj odraz u lokvama, a grize me savjest nad napuštenim romanom.

Vjerujem u slučajne namjernosti.

Veseli me snaga kojom se valovi tuku s obalom i način na koji pauk plete mrežu.

Zavidim

Sirenama, pticama i buri.

Nosim tetovaže na organima.

Odričem se šećera.

Uspavljuju me informativno političke talk show emisije.

Nasmiješim se

Vozačima, blagajnicama, barkajolima.

Talentirana sam za

Introspekciju, psihoanalizu i erekciju.

Zaljubljena sam u kolotečinu.

Ponekad – počastim se izlaskom iz vlastite sigurne kuće.

Staricama pomažem s vrećicama;
Izbjegavam mlade majke i zadimljene prostorije.

Ne posjedujem niti jednu živu biljku.

Skupljam šiške za tegle
Skupljam snove u staklenke
Zaledim punu vrećicu ideja
Da im ne prođe rok!

Foto: www.pexels.com

Jim Shinebird: “Sve je sranje osim pišanja!”

“Sve je sranje osim pišanja!” ulazi u prljavi minibus banijska grdosija u izlizanoj kožnoj jakni. “Dal… ti točkovi voze za Popovaču?” kese se seljaci brišući znoj dok su žene premorene od života, a u meni zatreperi nešto što ne osjeća ni milost, ni bol, ni strah, nešto nezadrživo, poput proljeva živaca; tako je bar pisalo na plakatu “Terminatora” daleke 1984. Masa dobričina u dvadesetak razderanih fotelja pokrštavaju mirisom rakije sve što ulazi u ovaj jutarnji let za Baniju. “IDEMO… VOOZI ILI VRATI PARE…TI JEBEM TRUNJE!!!!” Udarac pijane glave o prozor. Pokrenuo se stari autobus. Preko ceste je fotoradnja. Pas ispred vrata. “VOZI STOOOOO NAAAAA SAAAAT!” Jednostavne riječi puka, žestoka zbilja dijeli ih k’o hostiju umjesto kolača. Nakon gromoglasnog smijeha, kašljanja i grgljanja, drugog zvuka osim podrigačine nije bilo. Prdnem. Do škole još dvadesetak minuta predvidivih krivina i luđačke vožnje i za ovu žilavu gerijatriju. Na trećoj stanici postajem svjedok precrtavanja, pomalo nasumična klaonica osjećaja; naglo se opraštao hladnim izrazom lica klaun trenutka koji je očito zbunio prijatelja po čaši. Izašao sam u Jabukovcu kao iskrivljena individua tipične manije zadovoljstva.

(ekstravagancija sjećanja na desetogodišnjih 16 km divljine!)

Foto: www.pixabay.com

Blaženka Slovenec: Kokoš

Jutros je mater s placa donijela živu kokoš. Ponosno je umarširala u kuću s kokoškom ispod ruke. Stavili smo je u kadu. Ne giba se, ne glasa, ništa, kao da i nije živa.

– Zašto si kupila živu kokoš? – pitam.

– Nije bilo zaklanih – odbrusi preko volje.

Šutim.

Vrijeme polako prolazi, podne je, a kokoš je i dalje u kadi. Dao sam joj vode i malo zrnja kojim hranim ptice. Kljuckala je bezbrižno ne pitajući se što radi na tako čudnom mjestu, zašto nije u dvorištu. Što mater sad čeka, kako će zaklati kokoš kad od svega pada u nesvijest? (…)

Konačno stari dolazi kući s posla i onako umoran od dana koji ga je zgazio ulazi u kupaonicu.

– Koji kurac radi ova kokoš u kadi?

Mater mu objašnjava kako se baš zaželjela kokošje juhe i pečenja, a najbolje je meso domaće kokoši, nikako ovih kupovnih čije se meso odmah raspada. Stari šuti dok ona melje. Uzima kokoš i izlazi iz kuće. Gledam kroz prozor kako se osvrće oko sebe kao lopov s tom kokoši ispod ruke. Dolazi do susjedove ograde, podiže kokoš i nježno je spušta na travu.

Foto: www.pixabay.com

Iva Pejković: #Mediteranska

Imam fetiš na devastirane kasarne. Napuštene recepcije i sale. Propala apartmanska naselja i hotele zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde koje se svaki tren mogu srušiti u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi, popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice, plava, crvena, crna krv – jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim tamo gdje su nekada bile vojne menze i među ispisanim zidovima UBIJ SRBINA na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice.

Zidovi kao stare desni, bez ukrasa – bez zubiju.

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom.
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom u kojoj kola krv uličnog pjesnika.
Ovdje možeš samoću lizati sa poda.
Imam potrebu hodati hodnicima u kojima se može snimati scena za horror film i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem do krova – jer tamo je najbolji pogled na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona i samo čeka nekog ministra da to definira – jer takve su hrpetine sve iste, kad jedna država umre druga se rađa pa je dobije u nasljedstvo, grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.
Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.
Neobično me privlače objekti u kojima više nitko ne živi, osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja, pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila, teških, bolnih plodova koji samo čekaju da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti.
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu ili se iz nje vraćaju… a među djecom kruže priče.
DROGERAŠI