Jim Shinebird: Zapravo, uz neobične okolnosti, žive su nas požderali uzajamni osjećaji!

Nismo imali zajednički povijesni pedigre niti intelektualnu obzirnost prema drugima. Moja duša starijeg je datuma isporuke (30-ak godina prije Meksičke revolucije, kad je obožavan “Quickdraw Single Action Army Colt”)… iz svijeta u kojem su osjećaji, emocije, formulirani kao modaliteti sve bržeg potezanja revolvera! Za razliku od tebe… živio sam više u prozi pokreta nego u poeziji, što sam si ostavio kao arhaično oružje svoje pronicljivosti do dan danas. Da smo ostali zajedno, shvatio bih (ti vjerojatno još i prije mene) kako se naša ljubav kotrlja prema nekoj vrsti suicidne transakcije, a ne potpunog predanja… Zapravo, uz neobične okolnosti, žive su nas požderali uzajamni osjećaji!

(s velikim odmakom… bivšoj Revolverašici)

Foto: pixabay.com

Zdravka Prnić: Prije sna

Kad plešemo. bez glazbe
samo uz zvuk. dijafragmi
srasli jedno u drugo. bosi
na drvenoj oplati. dok
more ljulja u čaši. nabujalu
pjenu terana. u stisnutoj
šaci zatočen. blijedi mjesec
čeka. prije svitanja
da ga prinesem. zmaju
na provi. vladaru
uspavanog akvatorija. na
pasareli ostaju. tragovi
naših vrelih tabana. iz haljine
ispadaju sjene. četvrtinki
u lakiranim plesnim. cipelama
prije sna.

Foto: pixabay.com

Tino Prusac: Pitaš što me muči

Pitaš što me muči
čemu onda sumnja?
Možda ne želim više čekati jučer
koje noćas proganja moje snove
i zakopava moje srce
s počastima mraka.
Nakon što posljednje svjetlo
padne posječeno
ja ću isplakati rijeke
jer nisam udahnuo život
usponima i padovima prolaznog uma
kao da sam stao na put
vlastitog sna.
Barem jednom ću nositi
kao znamenje
beskrajne pogrešne riječi
u hladnoj vatri
mog besanog grada
gdje ću posljednji put
promatrati Mjesec
kako ispija kavu noći
negirajući vlastitu svjetlost
poput poruka
koje mi stalno dolaze.
Drhtava predskazanja
ili su prazna
ili s prljavim iglama
ali ruke
one su kromirana svjetlost
kao što su i tiha zvona mog srca
i ukočen pogled na cestu proljeća.
Pitaš što me muči
i zašto ne objavljujem tišinu
i nemam ništa za reći
a toliko sam stvari izložio
u divljem besmislu?
Poslušaj vjetar
zatvori oči
udahni duboko
to je cijena mira
s osmijehom na licu.
Ostavljam riječi
ponoćno gorke
jednako bezvremenske
na tragu koji se spušta
u tamnu ulicu
samo da se uklopim
a ti i dalje pitaš
što me muči.

Foto: pixabay.com

Mislav Pasini: Svježe kao piletina

Čovjek je sjedio za recepcijskim pultom luksuznog hotela. Grizao je kruh natopljen u maslinovom ulju i u ustima ga miješao sa zalogajima mesa, dok su mu masne kapi padale po radnom stolu, pored tipkovnice. Dlanom je nevješto obrisao bradu i njime otresao po tlu.

“Ne razumijem vegetarijance, ne razumijem, a niti ću…” promrsio je sebi u bradu kada su se u dnu lobija otvorila ulazna vrata hotela. Čovjek na recepciji podigao je glavu pomalo u čudu. Pogledao je prema ručnom satu. Četiri sata i četrdeset minuta ujutro. Dvoje gostiju zastalo je pred ulazom odmjeravajući ga onako punih usta iza recepcijskog pulta. Muškarac i žena, negdje u svojim srednjim tridesetima, susreli su se pogledima u razmjenjivanju osmijeha.

Dvoje se s vrata približilo recepcijskom pultu, pri čemu se muškarac naslonio i drsko potražio recepcionarov pogled. Činilo se kao da je čekao da ovaj proguta onaj komad hrane u ustima i zatim je započeo:

“Onda, prijatelju, što nam nudiš u ovaj kasni sat?”

“Mislite u ove jutarnje sate?” rekao je čovjek sa svog mjesta.

“Kako god, bili jutarnji ili večernji, što nam, prijatelju, nudiš?”

“Ono što već nudim svakome tko uđe preko istih vrata”, odgovorio je.

Gost se nasmijao i potražio pogled svoje pratilje.

“Prijatelju”, nastavio je ironično, “znam ja što ti nudiš… Sobe, je li tako. To ja znam, no mene zanima kakve nam cijene nudiš u ovaj sat?”

Nakon što je progutao ostatke zalogaja recepcionar podigne pogled s cjenika.

“Osamdeset eura soba”, rekao je.

“Ufff, prijatelju, previše! Uistinu previše. Kada se odjavljujemo? Do koliko sati moramo napustiti hotel?”

Recepcionar se zamisli, kao da traži odgovor, pa ga gost s druge strane pulta prekine u razmišljanju.

“Nov si ovdje? Je li tako?”

“Odakle vam to? ” recepcionar će.

“Pa cijenu sobe moraš provjeravati na listama, a nisi ni siguran do koliko sati možemo ovdje ostati”, završio je sa smiješkom dok ga je njegova bolja polovica podbadala laktom, pritom upućujući podsmijeh recepcionaru s druge strane pulta.

“Do osam sati ujutro”, rekao je recepcionar.

“Što do osam sati?”

“Pa odjava. Izlazite u osam kako bi spremačice mogle pripremiti sobu za nove goste.”

“Oooo, prijatelju, pa previše je to. Ja ti ovdje dolazim s ovom divnom damom (djevojka se na njegovu primjedbu ugodno smješkala) i kažem ti da tražimo samo prenoćište. I ništa više. Dajete li doručak uz cijenu? Ako ga dajete, mi ga odbijamo. Samo spavanje trebamo. I, prijatelju, tu cijenu dat ćeš nam upola!”

Recepcionar zastane pa se nasloni u fotelji i pogled zadrža na gostu.

“Onda?” nastavio je gost.

“Onda što?” recepcionar će nakon što je od ispod pulta izvadio pola litre pive. Nagnuo je bocu i žedno potegnuo. Njegov postupak zbunio je djevojku u pratnji kojoj je u trenu nestao osmijeh s lica.

“Vi inače pijete u ovom hotelu?” nastavio je gost.

“Ne pijemo… daleko od toga, ali u posebnim prilikama uvijek se dobro podsjetiti na najbolje piće. Muškarci smo i znamo što nam najbolje odgovara, zar ne?!” rekao je recepcionar i nazdravio zidarkom pred licem gosta.

“Recepcija i zidarka. Ha, prijatelju, nego ovako ćemo. Ja tražim samo noćenje i želim da mi to odmah isposluješ. Ako nije moguće, pa uvijek postoji drugo rješenje…”

“Drugo rješenje?”

“Da. Da ti nazovem gazdu i kažem mu u kakvom sam te stanju našao ili, ako se baš ne budemo mogli dogovoriti, odvest ću te već u neki kut koji kamera ne snima i tamo te natamburati, čisto da me se prisjetiš s vremena na vrijeme. Meni tada više neće trebati krevet jer ću ionako biti i previše budan od adrenalina koji ćeš mi podići. Prema tome, možda bi bilo bolje da se prihvatimo prvog prijedloga. Daj mi telefon i zovnimo gazdu. Ja ću s njime isposlovati račun, a ti ćeš biti zadovoljan jer ćeš mi dati sobu po cijeni koju će gazda odobriti. A priča o tvojoj nesnalažljivosti za pultom neće ići dalje od ove recepcije. Hajde, sada, daj mi telefon.”

Recepcionar ne reče ni riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pomakne u mjestu. A onda je tako nonšalantno podigao zidarku, potegnuo gutljaj i opušteno rekao:

“A ja sam mislio kako je ipak najbolje rješenje da izaberete neki drugi hotel, u blizini po mogućnosti. Ovo je turistička destinacija.”

Djevojka i njezin pratitelj zamuknu.

“Mislim da se nismo razumjeli. Želim ovaj hotel i to po upola manjoj cijeni. Daj mi telefon i ja ću zvati vlasnika!”

“To uistinu želite?”

“Da, istog trena!”

Recepcionar izvadi mobitel i doda ga gostu prethodno utipkavši broj.

“Halo!” bio je glasan ovaj kada mu se javio glas s druge strane. “Da, vaš sam stari gost! Prijatelju, pa nećeš me ostaviti na cjedilu. U pola cijene… naravno da tražim u pola cijene. Prijatelju, pa vidiš koji je sat, ja i moja pratilja tražimo samo noćenje. Dobro, prijatelju, dat ću ti ga. Evo, dat ću ti ga odmah, baš mi se, jadan, sav nešto ustrtario iza pulta.”

Čovjek je dodao telefon recepcionaru znakovito se osmjehujući. Činilo se kako je pokušavao čuti razgovor vlasnika i recepcionara.

“Jesi li se uistinu ustrtario?”

“Ma nisam, našem se cijenjenom gostu to samo priviđa. Možda sam malo opušteniji u ovo doba noći, ali daleko od toga da sam se ustrtario.”

“Znaš koju ćeš sobu dati. Posluga je još u hotelu. Čiste zadnje ostatke za sobom, pa ako su ovi voljni dati svoj doprinos, tko im to može zabraniti…”

Recepcionar je na kraju s osmjehom prekinuo razgovor. Pogledom se obratio gostu: “Pa tko bi rekao, dobili ste sobu!”

Gost zadovoljno pljesne dlanovima i namigne djevojci.

“Vidiš, mala, tko je faca!”

“Dođite, slijedite me”, rekao je recepcionar povevši ih kroz izlaz za prvi kat.

“Soba je jeftinija?” gost će za njim.

“Soba je više nego jeftinija, dapače, luksuzna, ako mene pitate.”

Stigli su do vrata i recepcionar goste propusti u sobu. Na samom ulazu, nakon što je propustio mladu damu, gost zastane i odmjeri recepcionara.

“Uh, smrdiš na meso i dodatke. Ja sam vegetarijanac. Kako možeš žderati za pultom i piti zidarku? Da nisam dobio ovaj popust, ako te već ne bih nalupao, vjerojatno bih te prijavio, a za guštera kao što si ti to bi ipak bilo puno gore, zar ne?!” rekao je i ušao.

Recepcionar je bez riječi ostao na vratima. Gost i njegova pratnja zastali su po sredini sobe kada je gost sa svog mjesta nezadovoljno upitao:

“Što je sad? Stajat ćeš tu u iščekivanju hoću li svojom batinom nahraniti mladu damu?! Idi dolje, čeka te piva, a po mirisima tvoje kože, i mjesto ti je nad porcijom koju si žvakao.”

Recepcionar ponovo ne reče ni riječi, da bi onda nakon duge šutnje konačno izustio:

“Tvoja koža…” rekao je.

“Da?”

“Tvoja kože te odaje. Možda ipak nisi vegetarijanac, premda se takvim predstavljaš?”

“Molim!?”

“Tvoja koža ima miris po svježoj piletini…”

“Mamu li ti tvoju!” izustio je gost pa se brzog koraka uputio prema recepcionaru, no u toj namjeri zaustavili su ga ljudi u crnom i crnim kapuljačama. Djevojka je na pola vrisnula nakon što joj je ruka u crnoj rukavci prekrila lice, pri čemu se svojim snažnim tijelom napadač okomio na nju. Na tlu se u paničnom pogledu susrela s uspaničenim licem svog dragog.

Recepcionar se povukao s vratnog okvira. Našao se u tišini hodnika ostavljajući gungulu u sobi s druge strane brave. Zastao je na hodniku i potom krenuo nazad, stepenicama prema recepciji.

Nad recepcijskim pultom bio je upaljen LED televizor. Program je bio na kanalu s vijestima. Reporter je izvještavao o još jednom praznom hotelu iz kojeg su doslovno svi nestali. Osoblje, gosti pa i samo vodstvo objekta. Nikoga nije bilo. Reporter je govorio kako se možda našao trag koji je ipak bio toliko opskuran da ga se nije moglo komentirati dok policija ne izađe s potpunim izvješćem. U zadnjem hotelu o kojem je reporter govorio, u  hotelskoj kuhinji pronađena je ljudska goljenica. Reporterovo je lice bilo blijedo dok se stotinu neizgovorenih pitanja nanizalo na njegovom licu.

“Da, dragi moj, pitaš se gdje li su nestali ljudi…” poluglasno će sebi u brk recepcionar. “Što se s njima dogodilo i kojeg li je boga tamo radila ta goljenica?” Odmahnuo je glavom i opet zagrizao u sendvič, zalivši ga novim gutljajem pive. I skupa gospoda moraju jesti, promislio je za sebe. A želimo li zadržati najbolju klijentelu, tada je hranimo najboljom klijentelom, onima koji imaju u džepu i koji to mogu platiti. Jebala vas umjetna hrana kojom hranite stoku. I koža najbogatijih, pa i najbahatijih još uvijek miriše na piletinu.

Recepcionar je tada provjerio kamere u lobiju. Sve su bile mrtve. Zadovoljno je zastao pred vratima kada je na ulici pogledom ispratio dva kombija koja su u mrak odnosila nekoć vrlo živa ljudska tijela. I tako poslagana, sva su hijerarhijski bila jednaka. Šef hotela je u krvi ležao pored čistačice, a njezina je pak glava ležala u krilu pravog recepcionara, dok se na njegovim prsima nalazila mrtva domaćica. 

Kada su kombiji nestali u mraku, recepcionar je progutao posljednje ostatke sendviča i kao posljednji je gost napustio hotel, pristojno ugasivši svjetla i zatvorivši vrata na izlazu.

Mislav Pasini… Svježe kao piletina

 

Čovjek je sjedio za recepcijskim pultom luksuznog hotela. Grizao je kruh natopljen u maslinovom ulju i u ustima ga miješao sa zalogajima mesa, dok su mu masne kapi padale po radnom stolu, pored tipkovnice. Dlanom je nevješto obrisao bradu i njime otresao po tlu.

“Ne razumijem vegetarijance, ne razumijem, a niti ću…” promrsio je sebi u bradu kada su se u dnu lobija otvorila ulazna vrata hotela. Čovjek na recepciji podigao je glavu pomalo u čudu. Pogledao je prema ručnom satu. Četiri sata i četrdeset minuta ujutro. Dvoje gostiju zastalo je pred ulazom odmjeravajući ga onako punih usta iza recepcijskog pulta. Muškarac i žena, negdje u svojim srednjim tridesetima, susreli su se pogledima u razmjenjivanju osmijeha.

Dvoje se s vrata približilo recepcijskom pultu, pri čemu se muškarac naslonio i drsko potražio recepcionarov pogled. Činilo se kao da je čekao da ovaj proguta onaj komad hrane u ustima i zatim je započeo:

“Onda, prijatelju, što nam nudiš u ovaj kasni sat?”

“Mislite u ove jutarnje sate?” rekao je čovjek sa svog mjesta.

“Kako god, bili jutarnji ili večernji, što nam, prijatelju, nudiš?”

“Ono što već nudim svakome tko uđe preko istih vrata”, odgovorio je.

Gost se nasmijao i potražio pogled svoje pratilje.

“Prijatelju”, nastavio je ironično, “znam ja što ti nudiš… Sobe, je li tako. To ja znam, no mene zanima kakve nam cijene nudiš u ovaj sat?”

Nakon što je progutao ostatke zalogaja recepcionar podigne pogled s cjenika.

“Osamdeset eura soba”, rekao je.

“Ufff, prijatelju, previše! Uistinu previše. Kada se odjavljujemo? Do koliko sati moramo napustiti hotel?”

Recepcionar se zamisli, kao da traži odgovor, pa ga gost s druge strane pulta prekine u razmišljanju.

“Nov si ovdje? Je li tako?”

“Odakle vam to? ” recepcionar će.

“Pa cijenu sobe moraš provjeravati na listama, a nisi ni siguran do koliko sati možemo ovdje ostati”, završio je sa smiješkom dok ga je njegova bolja polovica podbadala laktom, pritom upućujući podsmijeh recepcionaru s druge strane pulta.

“Do osam sati ujutro”, rekao je recepcionar.

“Što do osam sati?”

“Pa odjava. Izlazite u osam kako bi spremačice mogle pripremiti sobu za nove goste.”

“Oooo, prijatelju, pa previše je to. Ja ti ovdje dolazim s ovom divnom damom (djevojka se na njegovu primjedbu ugodno smješkala) i kažem ti da tražimo samo prenoćište. I ništa više. Dajete li doručak uz cijenu? Ako ga dajete, mi ga odbijamo. Samo spavanje trebamo. I, prijatelju, tu cijenu dat ćeš nam upola!”

Recepcionar zastane pa se nasloni u fotelji i pogled zadrža na gostu.

“Onda?” nastavio je gost.

“Onda što?” recepcionar će nakon što je od ispod pulta izvadio pola litre pive. Nagnuo je bocu i žedno potegnuo. Njegov postupak zbunio je djevojku u pratnji kojoj je u trenu nestao osmijeh s lica.

“Vi inače pijete u ovom hotelu?” nastavio je gost.

“Ne pijemo… daleko od toga, ali u posebnim prilikama uvijek se dobro podsjetiti na najbolje piće. Muškarci smo i znamo što nam najbolje odgovara, zar ne?!” rekao je recepcionar i nazdravio zidarkom pred licem gosta.

“Recepcija i zidarka. Ha, prijatelju, nego ovako ćemo. Ja tražim samo noćenje i želim da mi to odmah isposluješ. Ako nije moguće, pa uvijek postoji drugo rješenje…”

“Drugo rješenje?”

“Da. Da ti nazovem gazdu i kažem mu u kakvom sam te stanju našao ili, ako se baš ne budemo mogli dogovoriti, odvest ću te već u neki kut koji kamera ne snima i tamo te natamburati, čisto da me se prisjetiš s vremena na vrijeme. Meni tada više neće trebati krevet jer ću ionako biti i previše budan od adrenalina koji ćeš mi podići. Prema tome, možda bi bilo bolje da se prihvatimo prvog prijedloga. Daj mi telefon i zovnimo gazdu. Ja ću s njime isposlovati račun, a ti ćeš biti zadovoljan jer ćeš mi dati sobu po cijeni koju će gazda odobriti. A priča o tvojoj nesnalažljivosti za pultom neće ići dalje od ove recepcije. Hajde, sada, daj mi telefon.”

Recepcionar ne reče ni riječi. Trebalo mu je nekoliko trenutaka da se pomakne u mjestu. A onda je tako nonšalantno podigao zidarku, potegnuo gutljaj i opušteno rekao:

“A ja sam mislio kako je ipak najbolje rješenje da izaberete neki drugi hotel, u blizini po mogućnosti. Ovo je turistička destinacija.”

Djevojka i njezin pratitelj zamuknu.

“Mislim da se nismo razumjeli. Želim ovaj hotel i to po upola manjoj cijeni. Daj mi telefon i ja ću zvati vlasnika!”

“To uistinu želite?”

“Da, istog trena!”

Recepcionar izvadi mobitel i doda ga gostu prethodno utipkavši broj.

“Halo!” bio je glasan ovaj kada mu se javio glas s druge strane. “Da, vaš sam stari gost! Prijatelju, pa nećeš me ostaviti na cjedilu. U pola cijene… naravno da tražim u pola cijene. Prijatelju, pa vidiš koji je sat, ja i moja pratilja tražimo samo noćenje. Dobro, prijatelju, dat ću ti ga. Evo, dat ću ti ga odmah, baš mi se, jadan, sav nešto ustrtario iza pulta.”

Čovjek je dodao telefon recepcionaru znakovito se osmjehujući. Činilo se kako je pokušavao čuti razgovor vlasnika i recepcionara.

“Jesi li se uistinu ustrtario?”

“Ma nisam, našem se cijenjenom gostu to samo priviđa. Možda sam malo opušteniji u ovo doba noći, ali daleko od toga da sam se ustrtario.”

“Znaš koju ćeš sobu dati. Posluga je još u hotelu. Čiste zadnje ostatke za sobom, pa ako su ovi voljni dati svoj doprinos, tko im to može zabraniti…”

Recepcionar je na kraju s osmjehom prekinuo razgovor. Pogledom se obratio gostu: “Pa tko bi rekao, dobili ste sobu!”

Gost zadovoljno pljesne dlanovima i namigne djevojci.

“Vidiš, mala, tko je faca!”

“Dođite, slijedite me”, rekao je recepcionar povevši ih kroz izlaz za prvi kat.

“Soba je jeftinija?” gost će za njim.

“Soba je više nego jeftinija, dapače, luksuzna, ako mene pitate.”

Stigli su do vrata i recepcionar goste propusti u sobu. Na samom ulazu, nakon što je propustio mladu damu, gost zastane i odmjeri recepcionara.

“Uh, smrdiš na meso i dodatke. Ja sam vegetarijanac. Kako možeš žderati za pultom i piti zidarku? Da nisam dobio ovaj popust, ako te već ne bih nalupao, vjerojatno bih te prijavio, a za guštera kao što si ti to bi ipak bilo puno gore, zar ne?!” rekao je i ušao.

Recepcionar je bez riječi ostao na vratima. Gost i njegova pratnja zastali su po sredini sobe kada je gost sa svog mjesta nezadovoljno upitao:

“Što je sad? Stajat ćeš tu u iščekivanju hoću li svojom batinom nahraniti mladu damu?! Idi dolje, čeka te piva, a po mirisima tvoje kože, i mjesto ti je nad porcijom koju si žvakao.”

Recepcionar ponovo ne reče ni riječi, da bi onda nakon duge šutnje konačno izustio:

“Tvoja koža…” rekao je.

“Da?”

“Tvoja kože te odaje. Možda ipak nisi vegetarijanac, premda se takvim predstavljaš?”

“Molim!?”

“Tvoja koža ima miris po svježoj piletini…”

“Mamu li ti tvoju!” izustio je gost pa se brzog koraka uputio prema recepcionaru, no u toj namjeri zaustavili su ga ljudi u crnom i crnim kapuljačama. Djevojka je na pola vrisnula nakon što joj je ruka u crnoj rukavci prekrila lice, pri čemu se svojim snažnim tijelom napadač okomio na nju. Na tlu se u paničnom pogledu susrela s uspaničenim licem svog dragog.

Recepcionar se povukao s vratnog okvira. Našao se u tišini hodnika ostavljajući gungulu u sobi s druge strane brave. Zastao je na hodniku i potom krenuo nazad, stepenicama prema recepciji.

Nad recepcijskim pultom bio je upaljen LED televizor. Program je bio na kanalu s vijestima. Reporter je izvještavao o još jednom praznom hotelu iz kojeg su doslovno svi nestali. Osoblje, gosti pa i samo vodstvo objekta. Nikoga nije bilo. Reporter je govorio kako se možda našao trag koji je ipak bio toliko opskuran da ga se nije moglo komentirati dok policija ne izađe s potpunim izvješćem. U zadnjem hotelu o kojem je reporter govorio, u  hotelskoj kuhinji pronađena je ljudska goljenica. Reporterovo je lice bilo blijedo dok se stotinu neizgovorenih pitanja nanizalo na njegovom licu.

“Da, dragi moj, pitaš se gdje li su nestali ljudi…” poluglasno će sebi u brk recepcionar. “Što se s njima dogodilo i kojeg li je boga tamo radila ta goljenica?” Odmahnuo je glavom i opet zagrizao u sendvič, zalivši ga novim gutljajem pive. I skupa gospoda moraju jesti, promislio je za sebe. A želimo li zadržati najbolju klijentelu, tada je hranimo najboljom klijentelom, onima koji imaju u džepu i koji to mogu platiti. Jebala vas umjetna hrana kojom hranite stoku. I koža najbogatijih, pa i najbahatijih još uvijek miriše na piletinu.

Recepcionar je tada provjerio kamere u lobiju. Sve su bile mrtve. Zadovoljno je zastao pred vratima kada je na ulici pogledom ispratio dva kombija koja su u mrak odnosila nekoć vrlo živa ljudska tijela. I tako poslagana, sva su hijerarhijski bila jednaka. Šef hotela je u krvi ležao pored čistačice, a njezina je pak glava ležala u krilu pravog recepcionara, dok se na njegovim prsima nalazila mrtva domaćica. 

Kada su kombiji nestali u mraku, recepcionar je progutao posljednje ostatke sendviča i kao posljednji je gost napustio hotel, pristojno ugasivši svjetla i zatvorivši vrata na izlazu.

fotografija: pixabay.com
Područje privitaka