Spomenka M. Krebs: Ne znam

Ako jednoga dana prema meni opet kreneš,
kreneš i stigneš, prepun nade i želje u
krilu, mome krilu otpočinuti,
na grudima mojim nasmiješiti se već poznatoj sreći,
pa ne pronađeš odškrinuta vrata a ti
ne pokucaj i ne zovi više jer
nećeš pronaći više onu ženu u meni koju tražiš.
Otputovala je već ona recitujući:
“Zar smo kao pjesma bez slova,
poete bez pera i snova,
postali ti i ja!”
A i moja duša je otišla da skita,
možda se u podrum tuge uselila, ne znam,
ili po brdima, u drveću ogoljelom tumarajući se sapliće,
ili u hordi vukova samotno urliče,
ili sumanuto po ulicama strmim našeg djetinjstva posrće,
ili možda prema tebi hoće,
ne znam.

Foto: www.pexels.com

Krunoslav Mrkoci: Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?

Je li umjetnička instalacija više umjetnički čin (poput predstave na pozornici) ili umjetničko djelo (u smislu artefakta)?
Umjetničke instalacije* mogu biti oštroumne, i u izvedbi i u poruci. Cilj im je svakako da čovjeka navedu na razmišljanje.
Međutim, ono što potkopava svaku instalaciju je pitanje njezine trajnosti, kao čina izvedenog pomoću fizičkih elemenata u određenom prostoru i vremenu. Instalacija se sastoji od jednog ili najčešće od više objekata postavljenih u određenom suodnosu u prostoru. Ono što razlikuje suvremenu instalaciju od tradicionalnih oblika umjetničkih djela (npr. od kipa ili ulja na platnu) je nedostatak kompaktnosti i monolitnosti u fizičkom pogledu, što utječe na mogućnosti njezinog fizičkog transporta, a samim time i na njezinu promjenjivost/nepromjenjivost. Uglavnom, sažeto rečeno, instalaciju kao jedno ili obično više trodimenzionalnih tijela u prostoru, potrebno ju je uvijek iznova postavljati i namještati (instalirati) i većinom zauzima veći prostor od npr. jednog ulja na platnu.
Međutim, ono što prosječnog promatrača najviše zbunjuje kod instalacije, i dovodi do toga da se promatrač- primatelj poruke počinje pitati i sumnjati je li uopće instalacija umjetnost, su dva faktora.
Prvo, instalacije često (najčešće) uključuju u svojoj postavi niz uporabnih predmeta iz svakodnevice (stol, stolice ili bilo što drugo) koji su postavljeni u prostoru u određenim suodnosima.
Drugo, ono što može promatrača dovesti do pitanja je li instalacija umjetnost ili nije, jest očita činjenica da umjetnik instalacija najčešće vlastoručno, osobno ne izrađuje predmete koji čine instalaciju, nego ih uzima kao gotova tijela (objekte) i postavlja ih u određene suodnose, što zapravo znači da se autorski doprinos takvog umjetnika svodi samo na ideju, tj. na koncept suodnosa trodimenzionalnh tijela u prostoru.
I upravo zbog pomanjkanja tog autorskog, fizičkog manualnog rada i truda, tj. zbog pomanjkanja osobnog ulaganja umjetnika, takve umjetnike se često gleda sumnjičavo i ispod oka, i dovodi se u pitanje njihova umjetnost. Postavlja se pitanje: je li dovoljno biti organizator već gotovih artefakata (često industrijski izrađenih) da bi se čovjek imao pravo zvati umjetnikom? Ono što im se zamjera je, dakle, da nisu uložili dovoljno svojeg osobnog rada, vremena i truda u instalaciju; u svakom slučaju smatra se da su uložili manje rada, truda i specifičnih vještina nego npr. slikar koji slika ulja na platnu, ili izrađuje mozaik, ili vitraj.
Specifične vještine, potrebne za manualno oblikovanje, njihov čest izostanak u slučaju instalacija, upotreba već gotovih, izrađenih predmeta; samo ideja je umjetnikova. Iz svih navedenih činjenica proizlazi određeni prezir i nedostatak uvažavanja od strane prosječnog građanina prema umjetniku instalacija. Ali unatoč tome, umjetnik instalacija se u sebi osjeća dobro, jer ima osjećaj kao da je stvorio, načinio nešto novo; npr. odbačenoj i otpisanoj wc-školjci udahnuo je novi život, novo mjesto i smisao u svijetu. Živimo u vremenu u kojem je do nečeg novog u umjetnosti moguće doći jedino recikliranjem i prežvakavanjem starog, već postojećih, starih zamisli i modela, njihovim izrezivanjem i spajanjem na nove, neobične načine.
Nekada, u prošlosti, tijekom renesanse i baroka, likovni umjetnici su bili obrtnici koji su radili ili za Crkvu ili za bogate, pa je i njihov status u društvu bio drugačiji. Tek kasnije se javlja slika siromašnog umjetnika. Umjetnici od druge polovice 19. stoljeća pa nadalje, radili su i stvarali novu umjetnost, a da ih nitko to nije tražio, naručio od njih ili pitao. U vremenu kada su umjetnici bili majstori-obrtnici koji rade za svoje naručitelje, mijene i stilovi u umjetnosti izmjenjivali su se i tekli polako, u skladu s protekom vremena i epohe. Međutim, od 19. stoljeća, vremena pozitivizma i razvoja znanosti, i na umjetnike se vrši pritisak da stalno rade i otkrivaju nešto novo. Od umjetnosti u modernom vremenu uvijek se očekuje da bude revolucionarna, nova, da donosi nešto dotad neviđeno.
Kao glavni problem umjetnosti suvremenog vremena nameće se sljedeće: je li doista moguće danas stvoriti nešto zaista novo? Živimo u vremenu kada umjetnici početka 21. stoljeća ponavljaju koncepte, rješenja i ideje već stvorene i viđene u prvoj polovici 20. stoljeća. Umjetnost je danas u jednom začaranom krugu težnje za probojem u novo, u novu ideju, novu koncepciju; međutim, zaista novog, kvalitativnog rješenja nema. Postoji velik broj, mnoštvo slobodnih umjetnika koji stvaraju djela kao izraz osobnog traganja u svojem vremenu, ali bez očitog naručitelja, financijera, mecene. Oni stvaraju, a da ih nitko to ne traži, ne očekuje od njih, ne pita. Samozvani su i samoživi. Više ne trebaju zadiviti mecenu. Trebaju tek privući pažnju zainteresiranog dijela javnosti (koji je prilično uzak) i pažnju struke, nečim dotad neviđeno kontroverznim i provokativnim; drugačijim. Privlačenje pažnje, to je ono glavno što je danas potrebno.
Sve ovisi danas o tome kako ćemo postojeći svijet reciklirati. Budući da ne možemo “izumiti” nešto novo u umjetnosti, jedina moguća inovacija je izrezivanje i upotreba po principu kolaža starih dijelova kako bi se stvorila nekakva nova “začudna” kompozicija. Upravo danas je tradicija, poznavanje povijesti umjetnosti i tradicije ukupno važnije nego ikada. Sve više smo svjesni toga da umjetnost danas postoji i služi tek kao komentar ovisan o kontekstu tradicije i društva. Više nego ikad danas je upitna autonomnost umjetničkog djela kao artefakta, kao zatvorenog mikrokozmosa i vrijednosti koja postoji sama za sebe. Budući da umjetnost danas više nije obrtnički artefakt, za nju nisu potrebne niti ikakve posebne vještine; svatko, ako to želi, može biti umjetnik, i skoro sve može postati umjetnost. Umjetnost je relativizirana, i svedena tek na prolazni komentar koji gotovo nikako ne može funkcionirati kao samostalni artefakt bez svog društvenog konteksta.
Umjetnici instalacija su autori djela kojima se mnogi čude, ali ih malo tko zaista poštuje. Ali kao utjehu, možemo napomenuti, da današnji prosječan građanin ne poštuje niti umjetnika-slikara koji se koristi tradicionalnim tehnikama; naprosto, biti i postati umjetnik, to je ono što bi malo koji građanin poželio svojem djetetu. “U našem svijetu umjetnici su gladni kruha.” – citat je iz jednog kanadskog filma kojem sam zaboravio naslov. Taj citat odražava ukupan stav i odnos prosječnog građanina i građanstva prema umjetnosti općenito.
Umjetnost općenito je, iz te perspektive gledano, uzaludna i beskorisna djelatnost. Umjetnici se, prema takvom gledanju, provlače i švercaju kroz život (jer ne žele ozbiljno raditi), a tek rijetkima se posreći da im neki ekscentrični bogataš postane mecena.
Dakako, postoje građani kojima će glavni kriterij biti sposobnost i mogućnost zarade, pa će reći: ukoliko umjetnik može od svog rada živjeti i preživljavati, ili čak dobro zarađivati, to je u redu; bavljenje umjetnošću je ok. Međutim, ako ne može zaraditi za život od toga, tada bavljenje umjetnošću nije ok.
S druge strane, postoje građani koji idu još dalje, pa kažu: Može on/a kao umjetnik zarađivati koliko god hoće, međutim meni je to sve besmisleno jer umjetnost nema nikakvu uporabnu vrijednost i ljudi mogu živjeti i bez umjetnosti; umjetnost je nebitna, i ja ne bih dao za to ni jedne jedine kune.
Uvijek će postojati ljudi koji će poprijeko gledati i osuđivati i prezirati, i nikako neće moći prihvatiti druge ljude ili bića, one koji nisu poput njih, naprosto zato što su drugačiji i različiti; bilo zbog toga jer je crnac, jer je Židov, jer je Kinez, jer je mačak ili pas, ili umjetnik.
Međutim, vezano uz trgovinu umjetninama, zaista, čovjek se pita: koji je smisao izdvojiti za jedno umjetničko djelo milijun dolara, i onda ga objesiti u svojoj privatnoj sobi, gdje ga ionako nitko drugi neće moći vidjeti, a uz to tu je prisutna i stalna opasnost od provale i krađe? Ima li takvo postupanje osim egocentričnosti ikakvog smisla i opravdanja?
Umjetnicima je njihova umjetnost osobno važna i bitna, i oni se bave njome iz svojih raznoraznih unutarnjih pobuda; barem je to većinom slučaj.
Živimo u svijetu (barem kada je riječ o svijetu zapadnih, prosvijećenih vrijednosti) gdje je pojedincu dopušteno da se bavi svojom umjetnošću, ali je isto tako dopušteno drugim pojedincima da ne vole, da preziru i da ne razumiju i da ne žele razumjeti umjetnost u kojem god obliku. Preostaje samo put i izbor osobnih vrijednosti; individualizam kao pravilo i kao vrijednost.

*najstarija poznata umjetnička instalacija u Hrvatskoj potječe iz 1961. godine i djelo je Josipa Vanište, pod nazivom “Beskonačni štap/U čast Manetu”. Spomenuta instalacija sastoji se od tri predmeta: antiknog pozlaćenog stolca, šešir-cilindar na stolcu, a između šešira i stolca horizontalno položen štap za šetnju, ali bez uporabne vrijednosti, budući da ima dva zaobljena kraja.

Foto: https://www.jutarnji.hr/kultura/art/josip-vanista-sto-ova-djela-i-pisma-doista-govore-o-meni/1140425/

Maja Šiprak: Onkraj tvojeg srca

Nema smisla ova današnja kiša
subotnje popodne
buket cvijeća na stolu
i ova bajadera
koju ne mogu podijeliti s tobom

obitavam negdje onkraj tvojeg srca
prisutna
a nevidljiva
dostupna
a nedodirljiva
svoja
a tako prokleto tvoja

skuhaj kavu
pročitaj redak iz knjige
i zagledaj se u moje oči
gledaju te sa korica zbirke
koju držiš u rukama
hajde
ne smij se
tebi je posvećena
u inat dušebrižnicima

(iz zbirke Okus opore svile koja uskoro izlazi)

Foto: www.pexels.com

Kristina Plavšić: Magle

Naše su nade odnijele lokomotive
koje su se lijeno odvukle u svijet načinjući
ranjeno meso ove zemlje
u kojoj su glupi pajaci zbijeni u krda
odavno navikli da se za
svaku misao samo jedan pita.
Magle su ovdje kao stražari
postavljene iznad brda.

Memljiva su naša svitanja i jutra,
a iz memljivih sokaka teškim se korakom u
novi dan kreće.
Naše su nade samo mrtve skice na papiru.
Ovdje se svaki prolaznik po mržnji prepoznaje.
U zemlji gdje se s prezirom umire i rađa
svaka staza i put samo su prečica
do beznađa.

Ovdje se samo o mrtvima zbori. U đavolji zagrljaj smo se stopili,
odavno smo njegova svojina.
U našim očima jedino
pakleni oganj gori,
dok tamo, sa druge strane ravnice
vjetar raznosi prašinu izgubljenih godina.

Đavoli su odavno svoje kese iznad naših
glava odriješili,
a mi uronjeni u sopstvena potonuća
ko slijepci uhvaćeni za bijeli štap praznine
sopstvene greške ne vidimo nikad.
U nama uvijek oganj osvete živi i
drugi su nam za sve poraze krivi
kao da bez njih mi ne bi griješili.

Foto: www.pexels.com

Žarko Milenić: Starci

Kako se zovu moj otac i majka? Iskreno da vam kažem ne znam. Zapravo znam, ali pamtiti kako se oni zovu zaista nema smisla. Ja ih zovem “starci” i obraćam im se samo u drugom licu množine. Trudim se da im se obraćam što manje. Da se oni više obraćaju meni no ja njima. Da me zovu samo kad je gotov neki objed, da mi kažu tko me zvao i kakvu je poruku ostavio.

Kad telefon zazvoni oni se ne javljaju kad znaju da sam u svojoj sobi gdje imam svoj telefonski aparat. Čak i kad ne znaju jesam li u sobi ili nisam. Jave se samo kad telefon zvoni dugo.

Ja ih zovem iz sobe da se jave kad onaj s druge strane žice kaže da njih treba. Vrlo rijetko netko treba njih.

U dnevni boravak, koji je dio njihovog teritorija, ulazim samo da žderem. Oni u moju sobu ne ulaze nikad. Ni kad me nema. Tako ja hoću.

I kog će vraga u mojoj sobi? Ne treba mi majka namještati krevet kad ga već ja nikad ne namještam. Ne treba mi brisati prašinu jer nisam na nju alergičan. Nitko je nije brisao bar dvadeset pet godina pa ne mora ni ona.

Starci su uvijek skupa.

Opa cupa,

nas dva skupa.

Opa cupa,

Opet skupa.

Ne izlaze nikamo osim u nekoj krajnjoj i velikoj nuždi kao što je odlazak do susjede u istoj zgradi da posude nekoliko žličica kave.

Kog vraga njih dvoje rade u dnevnom boravku?

Borave preko dana.

Što rade u spavaćoj sobi?

Spavaju preko noći.

Ovo spavanje treba shvatiti u doslovnom smislu. Pretpostavljam da su se zadnji put tucali kad su mene pravili. Prije skoro pola stoljeća. Valjda im se proizvod tog pravljenja toliko svidio da su se odlučili okaniti ćorava posla kako ne bi idući put ispalo nešto još gore. Ima i gorih stvari.

Zapravo teško je povjerovati da bi nešto gore od mene moglo ispasti.

Kad sam išao u osnovnu školu jednom ponavljaču po imenu Šimo naš učitelj je rekao da je bolje da su mu roditelji dobili kamen nego njega. Bar bi se na nečemu mogli odmoriti.

Danas bi moji starci tog pedagoškog kretena ismijali. Dotični Šimo je završio večernju školu i odmaglio u Njemačku. Danas ima toliko novaca da višak šalje svojim roditeljima. On je za njih bog.

Ja mojima nisam nikad ništa davao jer nisam imao. I da sam imao ne bih im davao.

Kažem da su oni uvijek zajedno. Pitam se kako se podnose. Kako su se podnosili sve te silne godine? Oni zbilja nisu normalni. Kako onda ja, koji sam potekao od njih, mogu očekivati da budem normalan?

I ne očekujem.

Iznenadio sam se kad sam u vrijeme jednog ručka primijetio da je stol prazan. Pitao sam staru:

– Šta je za ručak?

– Nisam stigla.

– A šta si radila cijelo prijepodne?

Šutjela je.

– Gdje je Stari? – postavio sam joj pitanje nakon dugo, dugo vremena. Ne volim postavljati pitanja, ponajmanje ne Starcima. Tko pita – skita.

– U bolnici – rekla je i zaplakala.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakala.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakala:

– Da. On tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi voljela da ima?

Smrknuto me pogledala:

– Ti si lud!

Ne treba se čuditi. Starci imaju preko sedamdeset.

Pitao sam se koliko će ona poslije njega živjeti. Stalno su zajedno. Neće dugo. Kao vjerne papige. Brzo uvenu od tuge za partnerom.

Pisac Marko Marković mi je pričao o jednom hercegovačkom selu gdje tradicionalno muževi umiru u pedeset i nekoj a ženice nakon njih tek u osamdeset i nekoj. Vesele udovice.

Tog dana me nazvao Marko. Tada smo još govorili. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Što se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stari mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Nije rak kako on tvrdi. Samo neka vagina pektoris. Al kažu doktori da se i od toga umire… To je ko u onom vicu. Rekli Hasi da je Huso umro od upale pluća. On na to kaže – Dobro je da nije od raka.

Nasmijao sam se i nastavio:

–  Eto, dobro je da moj stari neće umrijet od raka!

Iduće godine su zamijenili uloge.

– Gdje je stara? – pitao sam starog kad sam ga zatekao samog u dnevnom boravku.

– U bolnici – rekao je i zaplakao.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakao.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakao:

– Da. Ona tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi volio da ima?

Smrknuto me pogledao:

– Ti si lud!

Tog dana me nazvao Šmele. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Šta se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stara mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Kad nije meni žao što bi tebi bilo! Ako mi i izjaviš sućut neću se ljutiti. To i jest za rodbinu, a ja bih mu se trebao računati ko neka bliža. Sućut treba izjaviti i rodbini već ohlađenih i rodbinu onih koji će se uskoro ohladiti.

Nije znao što bi na to rekao.

– Eto mojih novica – rekao sam mu. – A kakve su tvoje?

– Nikakve.

– Zašto si me nazvao? – upitao sam Šmeleta.

– Samo da čujem kako si.

– Nikad bolje.

Stari nas je izigrao. Nije otegao papke. Eto koliko je pouzdan. Prošlo je od tada dvije ili tri godine a on i dalje mljaska u dnevnom boravku kao da ništa nije bilo.

Svašta!

Foto: www.pexels.com