Kristina Plavšić: Magle

Naše su nade odnijele lokomotive
koje su se lijeno odvukle u svijet načinjući
ranjeno meso ove zemlje
u kojoj su glupi pajaci zbijeni u krda
odavno navikli da se za
svaku misao samo jedan pita.
Magle su ovdje kao stražari
postavljene iznad brda.

Memljiva su naša svitanja i jutra,
a iz memljivih sokaka teškim se korakom u
novi dan kreće.
Naše su nade samo mrtve skice na papiru.
Ovdje se svaki prolaznik po mržnji prepoznaje.
U zemlji gdje se s prezirom umire i rađa
svaka staza i put samo su prečica
do beznađa.

Ovdje se samo o mrtvima zbori. U đavolji zagrljaj smo se stopili,
odavno smo njegova svojina.
U našim očima jedino
pakleni oganj gori,
dok tamo, sa druge strane ravnice
vjetar raznosi prašinu izgubljenih godina.

Đavoli su odavno svoje kese iznad naših
glava odriješili,
a mi uronjeni u sopstvena potonuća
ko slijepci uhvaćeni za bijeli štap praznine
sopstvene greške ne vidimo nikad.
U nama uvijek oganj osvete živi i
drugi su nam za sve poraze krivi
kao da bez njih mi ne bi griješili.

Foto: www.pexels.com

Žarko Milenić: Starci

Kako se zovu moj otac i majka? Iskreno da vam kažem ne znam. Zapravo znam, ali pamtiti kako se oni zovu zaista nema smisla. Ja ih zovem “starci” i obraćam im se samo u drugom licu množine. Trudim se da im se obraćam što manje. Da se oni više obraćaju meni no ja njima. Da me zovu samo kad je gotov neki objed, da mi kažu tko me zvao i kakvu je poruku ostavio.

Kad telefon zazvoni oni se ne javljaju kad znaju da sam u svojoj sobi gdje imam svoj telefonski aparat. Čak i kad ne znaju jesam li u sobi ili nisam. Jave se samo kad telefon zvoni dugo.

Ja ih zovem iz sobe da se jave kad onaj s druge strane žice kaže da njih treba. Vrlo rijetko netko treba njih.

U dnevni boravak, koji je dio njihovog teritorija, ulazim samo da žderem. Oni u moju sobu ne ulaze nikad. Ni kad me nema. Tako ja hoću.

I kog će vraga u mojoj sobi? Ne treba mi majka namještati krevet kad ga već ja nikad ne namještam. Ne treba mi brisati prašinu jer nisam na nju alergičan. Nitko je nije brisao bar dvadeset pet godina pa ne mora ni ona.

Starci su uvijek skupa.

Opa cupa,

nas dva skupa.

Opa cupa,

Opet skupa.

Ne izlaze nikamo osim u nekoj krajnjoj i velikoj nuždi kao što je odlazak do susjede u istoj zgradi da posude nekoliko žličica kave.

Kog vraga njih dvoje rade u dnevnom boravku?

Borave preko dana.

Što rade u spavaćoj sobi?

Spavaju preko noći.

Ovo spavanje treba shvatiti u doslovnom smislu. Pretpostavljam da su se zadnji put tucali kad su mene pravili. Prije skoro pola stoljeća. Valjda im se proizvod tog pravljenja toliko svidio da su se odlučili okaniti ćorava posla kako ne bi idući put ispalo nešto još gore. Ima i gorih stvari.

Zapravo teško je povjerovati da bi nešto gore od mene moglo ispasti.

Kad sam išao u osnovnu školu jednom ponavljaču po imenu Šimo naš učitelj je rekao da je bolje da su mu roditelji dobili kamen nego njega. Bar bi se na nečemu mogli odmoriti.

Danas bi moji starci tog pedagoškog kretena ismijali. Dotični Šimo je završio večernju školu i odmaglio u Njemačku. Danas ima toliko novaca da višak šalje svojim roditeljima. On je za njih bog.

Ja mojima nisam nikad ništa davao jer nisam imao. I da sam imao ne bih im davao.

Kažem da su oni uvijek zajedno. Pitam se kako se podnose. Kako su se podnosili sve te silne godine? Oni zbilja nisu normalni. Kako onda ja, koji sam potekao od njih, mogu očekivati da budem normalan?

I ne očekujem.

Iznenadio sam se kad sam u vrijeme jednog ručka primijetio da je stol prazan. Pitao sam staru:

– Šta je za ručak?

– Nisam stigla.

– A šta si radila cijelo prijepodne?

Šutjela je.

– Gdje je Stari? – postavio sam joj pitanje nakon dugo, dugo vremena. Ne volim postavljati pitanja, ponajmanje ne Starcima. Tko pita – skita.

– U bolnici – rekla je i zaplakala.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakala.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakala:

– Da. On tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi voljela da ima?

Smrknuto me pogledala:

– Ti si lud!

Ne treba se čuditi. Starci imaju preko sedamdeset.

Pitao sam se koliko će ona poslije njega živjeti. Stalno su zajedno. Neće dugo. Kao vjerne papige. Brzo uvenu od tuge za partnerom.

Pisac Marko Marković mi je pričao o jednom hercegovačkom selu gdje tradicionalno muževi umiru u pedeset i nekoj a ženice nakon njih tek u osamdeset i nekoj. Vesele udovice.

Tog dana me nazvao Marko. Tada smo još govorili. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Što se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stari mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Nije rak kako on tvrdi. Samo neka vagina pektoris. Al kažu doktori da se i od toga umire… To je ko u onom vicu. Rekli Hasi da je Huso umro od upale pluća. On na to kaže – Dobro je da nije od raka.

Nasmijao sam se i nastavio:

–  Eto, dobro je da moj stari neće umrijet od raka!

Iduće godine su zamijenili uloge.

– Gdje je stara? – pitao sam starog kad sam ga zatekao samog u dnevnom boravku.

– U bolnici – rekao je i zaplakao.

– U bolnici?

– Da – i dalje je plakao.

– Jel ozbiljno?

– Da.

– Rako?

Još jače je zaplakao:

– Da. Ona tvrdi da ima. Doktori kažu da nema. Nemaju oni pojma!

– A ti bi volio da ima?

Smrknuto me pogledao:

– Ti si lud!

Tog dana me nazvao Šmele. Ne znam zašto me nazvao. Pitao me:

– Šta ima novo?

– Izgleda da ću imati smrtni slučaj u porodici – odgovorio sam.

– Šta se dogodilo? – pitao je. Za razliku od mog glas mu je zvučao uzbuđeno.

– Stara mi krepava u bolnici.

– Oh, žao mi je… Od čega boluje?

– Kad nije meni žao što bi tebi bilo! Ako mi i izjaviš sućut neću se ljutiti. To i jest za rodbinu, a ja bih mu se trebao računati ko neka bliža. Sućut treba izjaviti i rodbini već ohlađenih i rodbinu onih koji će se uskoro ohladiti.

Nije znao što bi na to rekao.

– Eto mojih novica – rekao sam mu. – A kakve su tvoje?

– Nikakve.

– Zašto si me nazvao? – upitao sam Šmeleta.

– Samo da čujem kako si.

– Nikad bolje.

Stari nas je izigrao. Nije otegao papke. Eto koliko je pouzdan. Prošlo je od tada dvije ili tri godine a on i dalje mljaska u dnevnom boravku kao da ništa nije bilo.

Svašta!

Foto: www.pexels.com

 

Krunoslav Mrkoci: Prasci & kroćenje goropadnice

Postoje razni prasci. Prasak probušenog balona.
Prasak udarca čvrstog tijela o površinu vode.
Postoje razni prasci. Prasak
kad se tijela u Svemiru, ili u spavaćoj sobi,
sudaraju. Postoje razni prasci.

Ali, Kirka, budući feministkinja,
nije pravila razlike među muškarcima.
Sve ih je, svojim čarobnim štapićem,
pretvorila u prasce.
Osim onog jednog, koji je zaprijetio
oštrim mačem bjelini njenog vrata.

Prezirala je sve muškarce;
osim onog jednog, dovoljno brzog i lukavog.
Legenda kaže da su Odisej i Kirka
izrodili nekakvu djecu.
Ni to ne bi bilo moguće
bez izvjesnog praska:

između mišićavog muškarčine i ulovljene vještice;
ukroćene goropadnice.

Foto: www.pexels.com