Krunoslav Mrkoci: Sporazum sa svemirom

Nađi sporazum sa svemirom,
i živi po svom!
Na sva sitna podmetanja svijeta,
ti se ne obaziri;
za tebe sve to neka bude usputna,
nevažna sitnica.

Jer glavno je i svojstveno tebi
dano vrijeme, a vrijeme nije
nepregledna ravnica.

I ako te netko upita: kada?, kada?
Ti mu reci: sada. Uvijek je sada.

Misli, želje, htijenja, djela; u tome
tvoja je sudbina cijela.
Samo budi otvoren,
i čist od straha.

Foto: www.pexels.com

Florian Hajdu: Csoki

Izlomak i romana (Nedelja bez Csokia na Pissarou)

Rasmija je pokrila uši dlanovima da bi na taj način sprečila, pokušala, smanjila dočujavanja, iz svih pravaca raznih zvukova, tonova, glasova, tišeg polušapata iz prostorije gde je žmureći ležala na kosturu madraca od žičanih federa, višeslojno prekrivenim tekstilnom robom dobijenom od Crvenog krsta, do unutrašnjosti uha, svesti, mozga i onih delova tela koje su, tada, takve vibracije pomerale, dražile, širile, grčile, skupljale, izazivajući u njoj nedefinisani, nepoznati osećaj naboja, čudne, dobujuće, srcelupajuće toplote u grudima, obrazima, i od toga, a u zavisnosti sa tim, pojedinim, unutrašnjim, spoljnim delovima organizma, da sve do jutra ta sveukupna nekontrolisana osećanja ne zavladaju njome. Nije uspevala, htela… Mogla je, da je želela, prstima skoro u potpunosti da zatvori dotok iritirajućih uznemiravanja u ušne kanale bubne opne, ali neka neukrotiva unutrašnja voljna energija, koja je prodirala iz nje skoro sveodkuda, terala je da iz svakog svog pokreta, pomaka tela, delova, draži njenu nezapočetu, nedovršenu stvarnost i da u mašti traži odgovore na pitanja koja joj takvo neželjeno prisilno stanje nameće, pa fantazmagorija i uzbuđeno telo sada postavljaju, koja su poput romana ‘Rat svetova’ Herberta Georgea Wellsa, gde je stvarnost, radnja, podvrgnuta raznoraznim interpretacijama, strahovima, predrasudama, mogućnostima; ili Dejvid Herbart Lorensov ‘Ljubavnik lejdi Četerli’, ono sa piscem Majklisom i lovočuvarem Oliverom; i taj neodgovor, haos, u glavi je nju prisiljavao da se trudi sve intenzivnije, stvarnije, da identifikuje one raznolikosti, suptilne pojedinosti svakog ponaosob tona i otkrije ko, šta, kome, koji zvuk više odgovara, čini, godi, uzrokuje, prouzrokovao je učestali glasniji ili tiši ređi, a njoj stvara nemogućnost zasanka, sna, spavanja i učinio mnoga otvorena, mentalno telesna uzbuđenja, odakle od koga, čega potiču, šta ko kome time stvaraju, zadovoljavaju, smiruju, nadražuju, zašto sve to nju toliko uzbuđuje. Tiho, da se ne oda da je budna, lagano je spustila ruke sa glave, nečujno ih uvukla ispod grubog sivomaslinastog, ućebanog, konjskopokrivačkog ćebeta, kojeg je otac Širhabudin doneo sa sobom iz Gornjih Bajvata kod Zavidovića sa reke Gostović, u kojoj slapovi suza čistu vodu sa pastrmkama, pre parenja, prevrću, kao deda Joksimov vašarski ringišpil u Svilancu, lokalne kicoše odevene u modne mornarske majice sa uskim belo okeanplavobojnim vodoravnim štraftama i šibičinom glavom na butinama, brzopoteznim veštački izlizanim Rifle farmerkama sa mentol cigaretom u napućenim usnama na otvaranju sezone Ringišpilijade i takmičenja za najvišeugaoni izbačaj i najdužetrajni zamotaj u dugačkim lancima, nosačima sedišta, bez pomoći držanja sa rukama, visokog kružnog drvenog limunžuto cinober plavobojno ošaranog ringišpila, kojeg su prodavci uglja iz Dubrave kod Tuzle posle prodaje kreka ćumura na rečici Gostović posle kupanja zaboravili. Osetila je da joj neobično godi, izaziva milu guščekožoježinu uzduž kičme sve do bila, kada desnu ruku ugura među stisnute butine, skoncentrisala se na to kada je čula sve internzivnije škripanje i glasnije, brže zagušenotupe udarce, poput tupih rafalnih šamara sa gvozdenog kreveta, kraće, brže udahe, jaukoliko vapajne nedovršene molbene reči sa cičeće vrištećim izdasima majke iz pravca gde je ležala sa ocem…

Foto: Florian Hajdu

Nada Vukašinović: Po savskom nasipu i uspomenama

Hodam po savskome nasipu od Istoka prema Zapadu, od Savice prema starom Mostu slobode i Starom Trnju.
Sunce mi grije leđa, žuri za mnom, korak mi je lak, sretna sam, baš kako je rekla Ivana.
Koračam i kroz sjećanja i kroz riječi. Nitko mi ništa ne može uzeti.
Još uvijek imam Savicu, prvo plivanje u rukavcu u plavom kupaćem kostimu. Sestra i ja imamo prvi puta dvodijelne kupaće kostime.
Hodamo stazicom kroz kukuruze i pored bugarskih vrtova. Bugari na Sveticama imaju prve trešnje, prve marelice i uopće sve prvo, mirisno i slatko. Svako jutro svježe povrće i voće stiže na našu okruglu tržnicu.
Nosimo u ruksacima ručnike i plavu nivea kremu, sokove i sendviče, a oko nas se sve zeleni, crveni i miriše.
I zemlja je zamirisala, a osjetimo i svježinu rijeke. Udišemo opori miris zelenog lista rajčice i loze prvih krastavaca.
Rukavac je brbljav i čujemo ga iako se još skriva iza vrba.
U hladovinu vrbe stavljamo ručnike i vješamo odjeću po granama. Sokove hladimo u vodi.
Bose noge propadaju u savski pijesak, a kad smo ušle do koljena, prikupljamo hrabrost za novi korak.
Ribe su hrabrije i razigrano nam se motaju oko nogu i svjetlucaju kao mala sunca.
Sačuvala sam i svoju obalu Save s visokim nasipom i stepenicama do Veslačkog kluba, Most slobode, Trnjanske livade s crvenim krovovima prizemnica. S visokog nasipa pogled mi klizi preko krovova i dvorišta do televizijskog tornja…
Nitko mi ne može uzeti trnje šipkove ruže zapleteno u trošne drvene ograde, bršljanom obrasle jednooke kuće, uska dvorišta s prvim visibabama i jaglacima, zeleno dvorište, koje skokovima mjeri Lola i i svaki puta veselo zalaje.
Staro Trnje se polako budi, bila je mirna noć. Bdjeli su i čuvali mu san Most slobode, stakleni neboderi, Palača pravde i Hrvatska televizija.
Kad sunce krene prema Zapadu na ulici se dovikuju i smiju djeca dok igraju graničara. Crveni automobil se zaustavi i čeka da djeca uhvate loptu, kao nekada.
Trebala bih ovu sliku zamotati u svilenu maramicu i kao biser sačuvati za Evu i Tonku.

Foto: digitalna.nsk.hr

Zdravka Prnić: Otok

Na otoku brije bura, trajekt ne isplovljava. Tri dana
drži me zarobljenu u ovom kolutu samoće. Mogla bih
je nacrtati topografskim znakovima. Dućan ne radi.
Kiosk oblijepljen novinskim papirom, do ljeta…
Tri nonice prkose buri. Crne šotane vrte se oko njih,
plešu oko šterne. Poput derviša nestaju pod voltom.
Bura divlja između pobješnjelih valova. Plavi raštimani
autobus podsjeća na film iz prošlog stoljeća. Vozač sluša
muzejski primjerak tranzistora. Promrzlim prstima
uzimam paketić lijekova. Ostavljam dvije novčanice,
nek se nađe, za neku putnu… Kroz puste kalete prate me
pogledi iza škura. Ne čekaju one nikoga više, znaju da se
neće vratiti. Ovdje samoća caruje, ne trebaš je tražiti.
Kuca u aortama, bučno zapljuskuje, otima dah. Useli se
pod kožu, ugradi u genetski kod, nepozvana. Odnijet ću je
sa sobom u grad, znam. U urbanom prostoru, zaglušujućoj
buci, činit će se nestvarna. Sve dok se ne popnem na sedmi kat.
Zaključam protuprovalna vrata, spustim rolete, žudeći za
tišinom kako bih pisala. Ovdje je tišina nepregledna.
Pretače se u samoću borova i hridi koje još samo bura posjećuje.
Struje nema od prekjučer. Pišem u bilježnicu,tintom,
pod šterikom. Prepuštena na nemilost vlastitom zrcalu.
Naga pred okrutnim kritičarom, u ljutoj borbi do jutra.
Pred zoru, vosak je po stolu ostavio svoj barokni trag.
Bilježnica je gorjela u peći s drvima. Iza koltrina,
nebom se nevino prosula malina.

Slađana Belko: Mačka

Ti si mačka
i tačka.

Nikada nije o sebi
mislila kao o trebi,
možda pre kao cupi
koju niko ne kupi,
devojka iz moga kraja
kao sad da je iz raja,
prava gradska curica,
ko od stakla figurica.

Ti si mačka
i tačka.

Reče joj on
debeo kao slon.
Nisam.
Ne blesi,
sedi s mirom,
gde si.

Reče mačka
i tačka.

Foto: www.pexels.com