Zdravka Prnić: Zimska

Jesen je raskošno najavila kraj
Asfalt se kupa u rijeci otrgnutih listova
Probudi se, Olja
Hladni val stiže sa sjevera
Razmaži par kapi magnolije na vrat
Pospremi ostatke babljeg ljeta
U folder za kišne dane
Probudi stari gramofon iz ljetnog sna
Poredaj LP-e na zimsko vrijeme
Bura tulumari u krošnjama
Namoči kožu toplim maslinovim uljem
Popij vreli čaj
Jasmin nek se širi okusnim pupoljcima
Osvijetli sobu ljubičastim lampionima
Inscense ruže pretvori u prah
Omotaj se u vuneni tibetanski šal
Pročitaj hrpicu knjiga
Nagomilala se pored uzglavlja
Pogledaj, kristalići mraza svjetlucaju
Zorom dok pospana juriš
Niz seoski put
Šumske vile plešu oko campanula
Zastani malo
Podarit će ti vilinski prah
Kratka je zima i proći će brzo
Treba sačuvati prije ljeta
Sve snjegove opstanka
Želje kristalizirane pod vjeđama
Otiske nadanja
Vrelinu ispod jorgana
Sva si zimska do posljednjeg atoma
I znaš kako ta nepregledna ljeta
Treba samo preživjeti
Pogledaj, Olja
Kiša obilazi grad
Odaberi ploču
I pleši na prstima.

Foto: www.pexels.com

Miroslav Kirin: Crtež

Na crtežu se najprije pojavi

Jedna •, kao ništa, a ipak nešto. Crtež koji još nije crtež, ali • je nesumnjivo •. Osjećaj samoće na svijetu prožme je tek nakratko, onoliko koliko prosječnoj samoći treba da obiđe krug svojom unutrašnjom granicom •. Onda dodaš još jednu •, i već je crta, crtica, još malena, ali netragom nestaje •, hitro se predaje pravocrtnosti neizvjesna gibanja – nešto se uvijek mora žrtvovati, no ta tek rođena crta još ne zna kako će sa sljedećim pažljivim spuštanjem olovke na papir, nepredvidljivo zavijugati malo ulijevo, malo udesno, pa ulijevo, možda i zapjeva usput, kao da slijedi put neke šašave dječje zmije, dječje, jer ta zmija na papiru nikako ne može biti ozbiljna i odrasla, pa kad se opet izravna, a moralo je već proći izvjesno vrijeme, začuje se pucketanje u kralježnici, i umalo joj se ne otme uzdah olakšanja, toj crti-zmiji, kao nekome za radnim stolom, sat-dva nakon ponoći, poslije devet tisuća i tristo petnaest znakova u tekstu posve je pogrbljen, posve je pogrbljena, i srce usporeno tuče, kao što voda kaplje u špilji, čini se da se ruka već dobrano umorila, da je ručni zglob nekako suh, loman, i strah se pojavi da bi se ta pisaća ruka, možebit, zapalila poput novogodišnje prskalice, osvijetlila načas crtež, tu njegovu kratkotrajnu povijest, i potom se ugasila, a ruka bi se, opet u vlastitu mraku, vratila svomu neizvjesnome poslu, dodala još jednu •, jer nešto joj ne daje da stane, mora nastaviti, pa još jednu, i nebrojeno njih, teško je već brojati, jednako kao i stići na mjesto posljednje, završne •, gdje će se možda ukazati dijete, čije se lice jasno razabire u krivuljama što se protežu od vrha do dna papira, ali dijete ima tu sreću, ili nesreću, da rukama na tom istom papiru hvata nešto što zauvijek ostaje izvan domašaja, što tek povremeno baca sjenu preko djetetova lica, a u njoj, kao u nekoj torbi bez dna, u toj sjeni netko energično lupa po staklu prozora, čuju se vriskovi, mukli udarci cokula, vojnički oštri povici na jeziku koji se zauvijek udaljava od lelujavih oblika ljudskosti, koji riječi vraća surovosti predmeta, što režu, sijeku, probadaju, pale, tisuće tisuća još nerođenih ruše se u već pripremljeni bezdan, strašna je i ljetna tišina na autocesti u hladnjači punoj zaboravljenih ljudi, i crtež se odjednom mrsi, poput klupka je tanke blatne žice zaostale na gradilištu gdje su svi radovi u nedogled obustavljeni a radnici raspršeni svijetom, svako malo netko tresne o zemlju pritisnut cementnim prahom u plućima, crtež panično bježi od samoga sebe, od onoga u što se unio, od onoga za čim je žudio a nije mogao ostvariti, od onoga što je sam počinio ne znajući, poželi da se odmota i vrati na početak, u svoju malenu •, ali to ne može, nije moguće, ruka što crta zgrčila se i ne ispušta olovku, pogled crtača posve je odsutan, epileptičan, ruka što crta grči se, koči, i više zapravo ne crta nego grebe, razdire, para papir, odozgo nadolje, odozdo nagore, pa vodoravno, pahulje papira vinule se u zrak, kovitlaju se, kao roj mušica u kasno ljeto, kad sve zrije.

Foto: Miroslav Kirin

Slađana Belko: Snovi

Čekić
Pneumatski
Sudijski
Mesarski
Neurološki

Bat, bat, bat.

Zvona
Crkvena
Svadbena
Stambena
Staklena

Cin, cin, cin.

Trube
Jerihonske
Automobilske
Ušne
Slušne

Tu, tu, tu.

Postelja izgužvana
posle teške
bitke.
Znojni jastuci i
vlažni pokrivači.
Neko je ovde noćas
pao.

Glasnule se
trube,
zvonila
zvona,
udarali
batovi.

Zvuk budilnika
remeti devojački
san.
Opet jedna
burna noć.

Košmarni snovi
nakon kasne večere.
Svaki se greh plaća.

Foto: www.pexels.com

Igor Petrić: Čistač ulica

Reanimacija opet nije uspjela. Napetost je rasla iz sekunde u sekundu. Izgubljen je još jedan život i to je to. Sve što je ekipa napravila, napravila je. Sada truplo treba odvesti do mrtvačnice. Liječnik će proglasiti vrijeme i mjesto smrti i kao što rekoh: To je to! Nema nazad. Izgubljeni život nije moguće vratiti. Naravno, uvijek postoji neka kvaka.

Da… postoji! Lako je to reći. Lako je to sve smisliti, ali…

Sve bi to bilo uredu, da nije njega. Albert je kao i obično uvijek imao nešto za reći. Uvijek je prigovarao i kad stvarno nije bilo potrebe. Uvijek je nešto mrmljao sebi u bradu. Možda zbog godina? Možda zbog karakternih osobina koje su graničile s ludošću, s bjesnilom zavisti. Znate ono, imao je sva obilježja psihotičnog sociopata koji je mrzio sve oko sebe, jer nije znao pravilno izgovoriti slovo RRRR bez mucanja.

Ponekad je bio umiljat. Ponekad je žderao sirovo meso i režao na susjede. Gađao ih izmetom i urinirao po tratinčicama. Fuj!

Čujte ga … opet je počeo po starom. Naravno! Počeo je još jedan od onih dana kad je mjesec jednostavno pun i nekim ljudima nije baš dobro, nije ništa i sve im je istovremeno, čak i kad uzmu propisanu terapiju …

„Još jedan…“ bjesnio je Albert po dobrom starom običaju.

„Još jedan život! Zbog vas šupčine nesposobne! Što gledate!? Da, zbog vas! Nesposobni, neodgovorrrrni … Ne mogu ni izgovorrrriti kakvi sve NE-ovakvi i NE-onakvi!“ bjesnio je, škrgutao zubima i lupao se po glavi, gledajući u mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.

„Što vam je ljudi? Dovrrrraga i bestrrrraga i…! Vi niste norrrrmalni! Koliko sam puta rrrrekao da akumulatorrrr morrrra biti napunjen barrrrem na 90 posto, a vi. Što ste naprrrravili? Što? Napunili ga na 30 i sad ti rrrreanimirrrraj. RRRReanimirrrrrajte vi svoju mrrrrtvu babu. Krrrreteni jedni blesavi!“

„Ali …“ bojažljivo je progovorio tehničar, jedva hvatajući zrak kroz masku za disanje.

„Ništa nismo mogli napraviti. Pacijent je doveden hladan. Mislim mrtav i …“

„Što i …“ slineći je bjesnio Albert.

„Nema veze! Krrrrivi ste i gotovo. A ti! Što gledaš majmune. Prrrrimi se tog volana i ne okrrrreći očima. Vidim ja sve.“

„Ti nisi normalan!“ odbrusio je vozač, bacivši ključeve kombija u grmlje.

„Vozi si sad sam leševe po gradu. Što si umišljaš? Tko si ti uopće? Nisi liječnik, nisi tehničar, ni vozač. Tko si i što uostalom radiš ovdje s nama? Tko te poslao?“

Da …? Tko ga je poslao među ove ljude? Među posljednje ljude koji su pokušavali vratiti život u normalu, svakodnevno skupljajući žive i sanirajući ostatke umrlih. Umjesto da pomogne, svojim je bljezgarijama samo dizao tenzije i bilo je pitanje vremena kad će mu netko prosuti mozak na prašnjavu cestu.

Samo gledam i divim se njihovoj strpljivosti. Koliko će još dugo moći trpjeti. Vozač je puknuo kao koštica, ali ništa konkretno nije poduzeo. Bacio je ključeve i odšetao dva tri metra od kombija. Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.

Dan se bližio kraju. Miris spaljenog mesa budio je nadu. Što više očiste, vjerojatnost zaraze se smanjuje. Ovo nisu dobra vremena za filozofe. Ovo nisu dobra vremena za teoretičare. Tko umije preživjeti, preživjet će još jedan dan. Planiranje je samo fikcija. Danas jesi, sutra te već nema. Uz sve to stanovnicima Desne obale dogodio se i Albert. Da ga barem nisu pronašli iza onog kontejnera. Da ga nisu oživjeli istim onim uređajem kojeg i dan danas koriste. Kojeg pune do kraja, svako jutro i svaku prokletu večer iako na njemu kazaljka ide samo do 30. Koje budale. Spasili su ga, a on im tako uzvraća. Sve je to on znao, ali jednostavno nije mario za druge. Albert je bio Albert i kad treba i kad ne treba. Cijelo je vrijeme gunđao sebi u bradu, okretao očima i nesuvislo psovao izdane bogove.

Ovo neće dobro završiti. Ovo smrdi na nešto puno gore od spaljenoga mesa. Ovo je možda i ona prokleta mala kap koja će preliti čašu, iako već tjednima nije bila puna. Ovo je kraj. Ovo je … BENG! BBENG! Ovo je… čuje se samo BENG! BBENG!. Izgovaram i ja naglas BENG! BBENG! i još nekoliko puta tako. Onako bez veze, zbog adrenalina, napetosti i lažnog efekta zadovoljstva, sreće. Vidim ga kako pada na pločnik. Sivi prašnjavi pločnik, samo nekoliko milimetara od mladice Ailanthus altissima (žljezdastog pajasena) i pitam se:  „Zašto, dovraga, nije zašutio, nije prestao? Zašto sam opet morao trošiti svoje metke i ubiti starog Alberta? Zašto ovaj svijet ne zašuti jednom zauvijek?“

„Zato što drugi nisu mogli. Nisu željeli zaprljati krvave ruke. Strah ih je ili, ma znate već što. Ima, nema Boga, svejedno je. Nema veze što smo okruženi svim tim leševima, svim tim ostacima civilizacije, rasutim posvuda. Ovaj konj samo je još jedan u nizu, a jedan je … kao ni jedan, kao svi ostali, bez razlike, isti, prokleto isti napuhani, smrdljivi poluraspadnuti ostaci ostataka nekad ljudskih bića…“  pokušao je objasniti vozač, smireno premećući ključeve kombija među prstima. I smijuljio se, onako čudno, podlo i pokvareno. Rekao je što je rekao, potapšao tehničara po leđima i sjeo na rub drvene klupe.

Tehničar je samo stajao sa strane i nijemo gledao u daljinu.

Zanimljivo! Ovakvu reakciju ipak nisam očekivao. Možda još večeras, onako usput, riješim i njih dvojcu.

Foto: www.pexels.com

Edita Brkić: O njemu, bez nje

Vidjela sam ga jutros. Njega, bez pola sebe. Njega, bez nje. Dan je sedmi otkako je nema.
Nije je bilo jutros da ga budi i s kafom dočeka. Nije je bilo cipele da mu kraj šporeta stavi, jer vani je zima. Niko ga ispratio nije. Niko da kaže, evo, uzmi kišobran, vidiš da je n’akva čudna hava. Samo tišina ostala je iza zatvorenih vrata.
Danas, iz njegove kuće ne čuje se smijeh. Ni njeno roncanje što čašu stavlja gdje ne treba. Ni šištanje pretis lonca. Ni kuknjave iz turskih sapunica vise nema. Štrik pred kućom je prazan. I avlija puna lišća što ga skuplja, pa vitla, pa opet skuplja decembarski vjetar. Metlu je negdje sklonila. On je naći ne može.
Kad prođeš, osjetiš tišinu tešku k’o jorgan sto ga niko više sebi ne vuče. Vjeruj mi, i najveće težine svijeta u jednu tačku da se skupe, bile bi obično perce naspram toga. Pust jastuk. Jorgan što miruje. I hladna strana kreveta. Mjerna jedinica praznine.
Misao jedna stisla mi grudi, k’o štipaljka peškir, k’o oblaci Velež ponad kuće. Stisla i ne pusta. Bože, tako su blizu bolesti i krajevi. Tako blizu je smrt sama. Možda nas je baš jutros mimoišla. Možda smo se o nju očešali. Možda nas je za rukav povukla, pa pustila. Nekom drugom nogu podmetla. Pa zar zbog toga ne bismo trebali bit najbolji što možemo? I živjeti najbolje što znamo? I reci onima koje volimo, da ih volimo?
Jer kad zagrebe po srcu decembar, prstima od praznine mrzlim, i kad tišina na dušu legne, da je gnječi svojim silinama, e onda povratka nema. Da nam ne ostane život neproživljen. Vječito pod ručnom. I napola. Da nam ne ostane ljubav nedorečena. Smotanošću i strahovima ukraj zbijena.
Ni meni. Ni tebi, bola.
Ni nama, makar ‘vakima.

Foto: www.pexels.com