Zoran Hercigonja: Pred disciplinskom komisijom

Pozvali su me jutros u ured.

Kažu: …disciplinska komisija!!!

– Treba provjeriti metode vašeg rada.

Sumnjiv sam i pod istragom; sumnjaju da radim posao kako treba, isuviše ispravno. Radim pored propisane norme: pretjerano predano, energično i savjesno unosim se u posao. Smatraju to nepoželjnim karakteristikama uredskog službenika. Ne daj Bože da se to nađe u preporuci za traženje novog posla. Nitko me više ne bi htio zaposliti. Očito nemam osobni život što je težak grijeh u zemlji ocvalih zmajeva.

– Kolega, imate puno slobodnog vremena – kažu režeći dok im pjena izlazi na gubicu.

– Nije vam to zdravo… posvetite se više sebi, a manje drugima – iskoče usputni komentari.

A zapravo misle.

– Ti ćeš mi pogani oskvrnitelju remetiti rutinu, troma istezanja u uredskoj stolici i uhljebljenu poziciju.

Nitko ne voli „pametnjakoviće“, predane Efebe koji ginu za opće dobro, za cjelinu. To se kod nas zove „fašizam“. Društvo ljubi lagani ritam bez previše napora i učinka. U košnicama uhljebljeni trutovi zbijaju šale s pčelama radilicama. Rad uljuljkan u samozatajnost koja dovodi do tromosti i kronične klonulosti zapadne civilizacije.

Stao sam pred nju poput kažnjenika.

Očekivao sam pitanje:

– Kajete li se zbog svojih postupaka?

Taj unificirani Atila, pogleda me kao kojot krepanu kokoš, prijezirno nesigurno.

Grleni mišići drhću pripremajući riječi osude i užasa.

– Cijenjeni gospodine teško mi je to reći, ali ostavljate dojam kako ne možete pratiti radnu klimu ove institucije.

Ogledala se oko sebe nesigurno tražeći potvrdu od gomile uhljebljenih trutova umornih od stalnog gnječenja ispeglanih mošnji u foteljama.

– Radite ovdje tri godine i još uvijek ne shvaćate politiku rada. U poslovnom svijetu i jeziku organizacije postoji pojam ‘Organizacijska kultura’. Vi MORATE biti dijelom te kulture rada želite li opstati. Ne možete interno ‘rovariti’… Gdje vam je radna etika?

Da. Da. Shvatio sam. Moram se uskladiti s vladajućim kolektivom pa makar to bilo i postpuno kreteniziranje…
Oponašala je Atilu. Lamatala je jezikom kao Atila bičem.
Čovjek kada oponaša nekog drugog, u svoj nastup dodaje i dio svoje genijalnosti. Njezina genijalnost bila je gramzljivim pogledom ispisivati jednadžbu egzistencijalne postojanosti: E=mc2 .

Pred očima, blještali su mi titlovi: EGZISTENCIJA na kamenu univerzuma, jednaka je MAHNITOM CIJEĐENJU CIVILNOG sektora spletkama i dokoličarenjem.
Gledao sam neprofesionalno zamišljeno.
Držala je predavanje o tome kako tko treba raditi, kako postoje oni koji postavljaju tjedne i dnevne norme, da ja nisam u poziciji ljudima postavljati norme i kriterije rada….kako se trebam više opustiti…..

Iz mračnih šuma, razbijeno je prokletstvo.

Kao osuđenik na klupici, drhturio sam u mislima. Nije bilo potrebe da se išta kaže. Bilo mi je drago što se oporavila, što ponovno može glumiti leptiricu u terariju. Sjaj u očima, rumeno lice. Bila je opet puna života. Moja esencija u njoj, potpuno se razvila u latičasti cvijetak. Bolest (prokletstvo) potpuno je iščezla. Više ne izgleda mrtvo i iscijeđeno kao prije godinu dana. Opet je ulaštila ubojiti očnjak. Imala je rijetku krvnu grupu. Teško je bilo pronaći donora na cijelom svijetu.

No očito je i to bio posao kojeg sam „previše“ „savjesno“ i „ispravno“ odradio.

Treba li i tu sazvati disciplinsku komisiju?

Foto: www.pexels.com

Odgovori