Zoran Hercigonja: Crne zebre s bijelim prugama

Pitam se gubim li ponekad pravo na disanje u oceanu ljudskih zbivanja? I kakve je boje taj ocean? S ljudima je toplo, ali smrdi. Gušim se od propagandnih stihova traumatiziranih pjesnika političko-demoralizirajuće poezije što u svrhu osobnog uspona iskrivljavaju kolektivnu svijest. Grad oblijepljen proročanstvima i „vilinskim pričama“. Suvišna gramatika i pogrešna semantika. Previše crne i bijele tinte na jednom mjestu.

Piše: -|Zemlja nulte tolerancije na nasilje|- Čemu isticati nešto toliko očito?

Piše također: -|Društvo koje ne pravi razlike|- Onda je to alomorfna masa u posljednjem stadiju dekadencije zapada.

Piše u međuostalom: -|Multikulturalno društvo bez predrasuda|- I pokraj tog pamfleta ispisan vic o Škotima i škrtosti.

To su samo neki sitno ispisani hirovi u obruču privatne korporativne povijesti. Zanimljiviji su oni trodimenzionalni hirovi.

Svako jutro prolazim pokraj „ugnjetavanih“ koji lifraju propagandne biblije crnih korica s vrlo prodornim frazama. Fraze poput: „Ponosan sam na svoje korijene“ ili „Ne stidim se što me crna majka rodi“ siju samo tugu i bol kao da je i bez toga nema dovoljno na svijetu. Na drugom uglu kao jastrebovi stoje „ugroženi“ sa bijelim zastavama ponosa. Ponosni što su bijeli jer bijelo znači čistoća, uzvišenost, svetost…

Težak je teret što ga nosimo mi sužnji vlastite gluposti. Pod zastavama svojih rasnih insignija stoje tako hrabri mladići, vitezovi uspaljenih moždana i ozlijeđenim palcem tipkaju očajničku poruku: volim te.

Svako jutro na putu za posao već dvadeset godina gledam u oglas privatnog solarija: „Izgradite samopouzdanje preplanulim tenom.“ Otvoren poziv na promjenu boje kože; otvoren javni poziv na rasizam. Zar je bijelo loše? Zar je bijelo oličenje sramote? Opet hirovi korporativne povijesti.

Svako jutro kada hitam na posao gazim po njima: i po crnim i po bijelim insignijama rasne nadmoći. Mutim njihove planove dok stoje jedni uz druge i nakostriješeni čekaju poraz. Gazim po njima kao po balvanima i nije me briga jesu li crni ili bijeli. Nebitno. Omogućavaju mi prolaz, prolaz preko ceste i jedino mi je to bitno. Jednom su me pitali nakon večernjeg koncerta za intervju:

– Volite li više bijele ili crne tipke na klaviru?

Sviram klavir od pete godine života. Udaram po bijelim tipkama, ali ponekad bez razmišljanja, prasnem i po crnoj tipki. Dogodi se. Kao dijete uvijek sam zamišljao crne tipke kao neku varijantu karijesa na bijelim tipkama klavira. Nije me briga jesu li crne ili bijele. Želim samo proizvesti očaravajuću melodiju koja će rastopiti srca mojih budućih partnerica. Mnogo žena pada na suptilne muškarce.

Na intervjuu za posao na kojem svakodnevno crnčim kao bijeli tovar, prije dvadeset godina, poslodavac me kao štrkljavog mladića fizionomije razbojnika i pogleda čovjekomrsca priupitao:
– Volite li ljude? Nisam stigao odgovoriti na pitanje. Uslijedilo je drugo u relativno kratkom intervalu.

– Jeste li rasist? Glasio je nastavak onog prvog pitanja.

Pitanja su se zaredala.

Nisam uspio odgovoriti. Uslijedilo je iduće pitanje.

– Koliko crnaca radi kod mene u poduzeću?

Odgovorio sam nevino naivno.

– Pa trojica mislim.

Nasmiješio se.

– Dragi mladiću, sve upućuje na to da ste rasist. Kako znate da su trojica ako niste rasist? Takve ne želim u poduzeću. Svaraju lošu sliku mene osobno.

Preklinjao sam ga. Trebao mi je taj posao.

Ponovno me pitao.

– Jeste li rasist?

– Radite li rasne razlike među ljudima?

– Ne! Nisam rasist! Ja sve ljude bez obzira na boju kože, boju očiju, spol ili boju kose iskorištavam na potpuno jednak način: iscrpno i temeljito, do kosti.

To je bio onaj pravi, zadovoljavajući odgovor na nagradno pitanje koji mi je donijelo posao i plaću, egzistenciju i život.
Svako jutro pijem crnu tursku kavu iz bijele šalice. Nije me briga što je kava crna, a šalica bijela. Želim samo popiti kavu. Kava mi popravi probavu. Ujutro me uvijek nešto kolje u crijevima. Kava je eliksir za njih. Volio bih vas vidjeti nakon petnaest godina braka. Brak mi je rasturio sva crijeva. Njezino neurotično dramatiziranje i neurološki ispadi i samom bi vragu uništili crijevnu floru.

Prošlog ljeta kupovao sam boje za spavaću sobu. Želio sam raskužiti uspomene na nju. Rastava je pravo bolna. Orobila me i uzela mi čitav planet.

Uletio je naoružani crnac i tražio novce od blagajnice.
U afektu, udario sam ga kanticom jupola od pedeset litara. Nisam ni bio svijestan da je u kanti bila bijela boja. Samo sam želio zaštititi sebe i blagajnicu. Samo sam želio spriječiti krađu i otvoriti novo poglavlje.

Ovog ljeta skoro sam se ugušio patliđanom kojeg je pripremala moja nova intimna prijateljica. Nazvat ću je kodnim imenom: blagajnica. Patliđan je bio neoguljen. U brzini dok smo radili one stvari, zaboravila ga je oguliti…patliđan naravno. Crna kora patliđana zapela mi je u grlu. U nesvijesti, vidio sam crni mrak i bijele zvijezde i crveno apaško sunce.

Za drugu godišnjicu naše veze nakon incidenta sa patliđanom, odveo sam je u zoološki vrt gledati zebre. Ja četerdesetogišnji komarac i ona mlada gušterica kameleonka gledali smo hipnotizirano u zebre grleći se.
Rekla je.

– Kako romantično.

– Zebre su tako romantične.

Prizor je bio doista „romantičan“.

Na dva kraja kaveza stajale su dvije skupine zebra. S lijeve strane oformile su se bijele zebre s crnim prugama, a s desne crne zebre s bijelim prugama. Hirovito su pokazivale zube jedne drugima.

I dok sam sisao med s njenih vrelih smeđih usana boje karamele, krajičkom oka zamijetio sam tablicu s imenom na kavezu tih zebra posebne vrste.

Pisalo je…

Naziv: ZEBRE ZEBROMRSCI.

Opis:BIJELE ZEBRE S CRNIM PRUGAMA KOJE MRZE CRNE ZEBRE S BIJELIM PRUGAMA.

Foto: www.pexels.com

Odgovori