Zoran Hercigonja: Bijeli permanentni marker

Svaki je tjedan nosio suhi cvijetak neprežaljenog gubitka na njezin grob. Divio se sjaju mramora i uklesanog epitafa: „Sjeti se putniče…“.
– Čega da se sjetim? – pitao se često u nedoumici drobeći bijele kamenčiće sa grobne staze.
– Sjeti se stvaranja od pepela i praha – nastavio bi misli na stih grobnog spomenika.
Te su se misli nekako automatizirano lijepile na nastavak prekinute i nedorečene misli.
Pomalo neumjestan epitaf, ali opet pomodan i industrijski utisnut u seriju proizvoda. Tako je to danas kod svega. Stvarnost modernog svijeta je industrijalizirana. Industrijalizacije, jednaka je genocidu osobnosti. Svi nosimo jednake oznake, oznake serijskih proizvoda. Čak ni grobni kamen više nema svoj vlastiti odraz i individualnost. Nadgrobni kamen ipak predstavlja portal u drugi svijet, lice koje splavar prepoznaje prilikom vožnje na drugu stranu rijeke. Sve je sklepano u manufakturi na isti kalup i naličje.
Kao i svi drugi i on je odabrao nešto pomodno: crni brušeni mramor prošaran plavim šarama. Često je znao sjediti na klupici ispred mauzoleja i slikati portret šutljive sadašnjosti koja se prolijeva u neku buduću odsutnu i za njega možda nikad doživljenu sadašnjost.
Primijetio je kako spomenici svake godine postaju sve nepismeniji. Sve je manje teksta, a sve više gravura, ornamenata. Gravure su sve većih dimenzije i raskošnosti. Neki spomenici čak imaju i cijelu životnu priču ispričanu u slikama kao crno bijeli strip loše kvalitete.
Ponovno je stiglo doba nepismenosti i neukosti. Sve se manje piše i čita, a sve više gledaju slike.
I on je buljio u njenu sliku. Svako popodne išuljao bi se iz kuće samo da bi se divio odrazu svoje drage. Otkad je ugravirana u taj kamen, izgleda tako ljupko i milo, spokojno, prepuna sabrane ljubavi.
Žudio je za njenim ukočenim pogledom i upijao u mrenaste oči svoje starosti koncentrat posebne topline koja je zračila iz tok hladnog kamena.
Ukrašavao ju je ne samo cvijećem koje je oduvijek mrzila već i zlatom za kojim je gramzljivo žudila. Za inat joj je dao izraditi zlatnu krunu, zlatni obrub zaobljen preko ruba crnog kamena točno četiri centimetra iznad njene glave. Mučio ju je tom lebdećom, neuhvatljivom krunom. Kruna je bila tako blizu, a opet tako daleko.
Dao je urezati u kamen maslinove grančice samo da prikriju kobno ime one koju je nekad strastveno volio. Mrenasti pogled, zaustavljao se kadgod na godini rođenja. Drhtao je od straha da ne dođe u napast.
Vjerovao je u vudu tehniku. Smatrao je da će se svako oštećenje na kamenu odraziti na tijelu i duši njegove drage. Isto kao što su vudu svećenici zabadali igle u krpene lutke s koncentratom svojih neprijatelja u nadi da će im se tako osvetiti, tako je i on htio zabadati osude i kletve s otvorenom željom da ona pati.
To je naprosto ljubav, ljubav na prijekore, ništa više. Ona ga je cijeli život voljela na prijekore. Jedino je tako znala iskazivati svoje sklonosti i osjećaje prema njemu: grubo i nasilno, ponižavajuće u arogantnom imperativu.
Drhtao je od želje da bijelim permanentnim markerom upiše godinu njezine smrti do godine rođenja. Od same pomisli da će joj on odrediti rok trajanja, poskakivalo mu je srce u uzastopnim tahikardijama. Dlan mu se oznojio koliko je gnječio taj marker. Osjetio je želju i navalu adrenalina jednaku onoj u djetinjstvu kada je ukrao čokoladicu iz dućana. Nitko ga nije vidio i nitko ga nije ni okrivio. Neki čudni trnci uspinjali su mu se po leđima. Govorio je samome sebi da to ne smije učiniti. No pouzdano je znao da će to učiniti kad-tad. Bilo je samo pitanje vremena.
Hrabro ustane s klupice i dok nitko ne gleda ispisuje tekuću godinu na mramoru kao godinu smrti svoje drage blještave suputnice. Prije odlaska, naklonio se grobu japanskim dubokim naklonom.
Stigao je na večeru kući. Juha se već hladila, a ona je već čekala u napadačkom položaju osvetoljubive krvoločne pantere.
– Gdje si bio tako dugo!?
– Opet se vucaraš s onim tvojim prokletim idiotima…!
– Znaš da ih ne podnosim posebno onog šepavog.
– Juha se već ohladila! – brusila je kreštavim glasom.
Nasmiješio se na njezine riječi.
Šutke je sjeo pred juhu i stao glasno srkati.
Izluđivao ju je srkanjem juhe.
– Dobro, seljačino! Nisu te naučili pristojnosti. Ne znaš se ponašati za stolom.
Nastavljao je i dalje glasno srkati juhu kotrljajući drugom rukom bijeli marker po stolu.
– Što će ti ipak to!? Tko je vidio pisati s bijelim markerom po bijelom papiru?!
Komentirala je strogo i nesnošljivo.
On se samo smiješio. Znao je da bijeli marker ima posebnu moć… i… da će ispuniti njegovu najveću želju… želju da ona konačno zašuti jednom zauvijek.

Foto: www.pexels.com

Odgovori