Vlatka Planina: Okno

Ulomak iz veće prozne cjeline

I.

Internat za dječake i mladiće Sveti Augustin izdizao se oštro iznad kotline koju je s istočne i zapadne strane međilo Alstonsko gorje, a s južne i sjeverne sićušni cinober krovići mjestašca po imenu Alston te tamno grimizni crjepovi tornjeva i kupola Svetog Augustina.
„Krovovi boje zagorene krvi“ nazivali bi ih stanovnici nesretna mjesta, no tek kada nitko ne bi slušao jer taj izraz bijaše najstrože zabranjen, baš kao i križanje kada bi se pokraj njih prolazilo te klanjanje pred kipom sveca koji je stajao u niši s lijeve strane ulaza u internat.
Mještani Alstona živjeli su u neprekidnu strahu od internata. Sagrađen još u doba templara te pred točno tri stotine devedeset i devet godina spaljen do temelja samo da bi iznikao još gorostasniji, internat bijaše ujedno i templarsko središte i škola, iako mu je ovo potonje bila jedina službena uloga. Kobni požar, pričalo se, podmetnut je od strane šačice kmetova koji živješe u straćarama podno internata, a sve zbog prisilne udaje jedanaestogodišnje kćeri mezimice jednog od seljaka za rektorova sina.
U požaru koji je progutao gotovo čitav internat život je, osim rektora i djevojčice koju je sudbina u tom trenutku postavila u rektorovu postelju jer sam rektor zapravo bijaše legitimni vlasnik sva sinovljeva posjeda pa tako i malene Izabele, izgubilo i osamnaest profesora, trideset i osam članova posluge te stotinu trideset i troje dječaka od kojih je najstarijemu bilo petnaest a najmlađemu tek pet godina i osam mjeseci.
Kmetovi, ograničeni vlastitim neznanjem i skromnoumljem, nisu mogli ni sanjati da će boca svijetlozelene tekućine kupljena od seoska apotekara koji se u slobodno vrijeme bavio onime što su oni nazivali vračanjem a zapravo bijaše unosan posao preprodaje za to vrijeme nedobavljivih otrova, eksploziva i kojekavih drugih supstanci, izazvati buktinju i katastrofu ravnu onoj na ilustracijama u knjizi Otkrivenja koju su potajice čitali u postelji prije sna. Izbezumljeni razmjerom tragedije koju sami skriviše nije prošlo dugo prije nego se i oni sami pridružiše posljednjem počivalištu žrtava: Izabelin otac objesio se istoga jutra o granu oraha posađena na ulazu u internat kojeg više nije bilo, a ostala četvorica, nevoljna čekati službenu kaznu i javno vješanje, odjuriše bez daha, pobješnjeli i razlomljenih srca, jedan po jedan u buktinju. Smrt ih je pronašla u trenu: vatra koja otapa zidove preuzela ih je prije negoli su uspjeli udahnuti.
Vatra je neprekidno gorjela osam dana, a kad je napokon dogorjela bijaše to stoga što ničeg više za gorjeti nije bilo. Ni pepeo nije ostao iza nje već tek pougljenjen kostur ruševine i po njemu rastopljena kovina željeznih rešetki s nekadašnjih prozora dječjih spavaonica.

Zdanje nova internata zgotovljeno je poslije dugih dvanaest godina, no kada najzad bijaše dovršeno izgledalo je velebno. Velebnija od samog internata bijaše samo mržnja prema seljacima, kasnije stanovnicima Alstona. I unatoč onoj drevnoj kako vrijeme sve liječi znali su Alstonovci da to nije uvijek baš sasvim tako ili, ako jest, da je za to potrebno mnogo više od nekoliko stoljeća. Stoga su hodali pognutih glava prihvativši nasljednu zlosretnost koja im je kolala venama te izbjegavali internat i njegove stanare pod svaku cijenu.
A onda, jednog blagog svibanjskog dana, u vrijeme kada svekoliko pučanstvo odmara nakon obilna ručka, jedan seoski dječak uvukao se kroz stara, željezna, toga dana malčice odškrinuta vrata posjeda Svetog Augustina. Uletjet će samo na tren kako bi uzeo loptu nehotice prebačenu preko ograde i prije negoli nabrojiš do deset bit će vani, na sigurnom. No tek što je uzeo loptu i obrisao je o busen trave, jer bijaše doletjela u kaljužu, začuje škripu vrata. U trenu se okrene, spreman pohitati prema izlazu ako samo i nasluti opasnost, no bijaše kasno: otvora više nije bilo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori