Suzana Matić: Ta žena …

***

Ta žena koja puši svakog jutra na prozoru ispod kojeg često parkiram
Gledam je već nekoliko godina
Mirno otpuhuje dimove u ulici u kojoj radim na Črnomercu
Izgleda tako pariški: nehajno naslonjena, nenamazana, razbarušene kose
I s malim boricama od smijeha oko očiju
Nasmijemo se uvijek jedna drugoj, izmijenimo par riječi
Davno je tome kako sam joj rekla:
„Nemate pojma koliko ste lijepi. Jednom ću vas morati slikati.“
Ona je tada rekla: „Ma vi… Vi ste prelijepi.“
No ja sam svoje „Nemate pojma koliko…“ zbilja mislila
Osim što ju nikad poslije nisam slikala
Kad se bolje pogledam – i takva sam
Zaljubim se jako, a svejedno ne ispunim riječ koju sam dala
Sama i od srca
Jer žurim na peti kat uredske zgrade
Koja u osam ujutro ima najsporiji lift na svijetu
Pa zaključavam auto iza leđa dok hitam preko kolnika
No na drugoj se strani ulice s daljinskim ključem stisnutim u ruci
Ipak osvrnem još jednom
Za sobom
Za njom

Ne znam baš ništa o toj ženi
Poznajem samo ramena njezinih spavaćica
Te sitne borice sreće oko sanjivih očiju i način na koji otpuhuje dim
Ali uvijek imam neki ludi osjećaj da bih i iz tih nekoliko detalja
Mogla napisati njezin život
I da ne bih puno pogriješila
Ona o meni objektivno zna puno više:
Poznaje sve moje jakne, kapute, haljine, torbe, fascikle
Zna kako u tri sekunde parkiram u rikverc, zna moj hod
Dok meandriram između auta i unosim dodatni metež u promet
Pa se onda pravdam osmijehom
Ili bezglasnom isprikom
Ali vjerujem da iz svega toga ne može naslutiti čak ni ono osnovno
Da sam ja budna već nekoliko sati
I da ću proučavajući svoje podočnjake u zrcalu dizala
Ponovno pomisliti na te njezine sitne smijalice
Jer su one te koje me uvjeravaju
Da bih bez greške mogla napisati njezin život
Mislim, kad bi to bilo samo tako, pisati živote koji nisu tvoji
Lako za moj

Lako za moj život koji pišem s greškama
Ali jutros kad sam parkirala pod prozorom te žene
Bila je toliko nepodnošljivo lijepa
Da sam opet zaustila:
„Nemate pojma koliko ste lijepi. Jednom ću vas zaista…“
Ali ona je ovaj put već otpuhnula dim
Pa je rekla: „Slikajte me sad.”

Popodne kad smo se našle kod mog auta, već je pao mrak
Gledale smo fotke
Obje u kožnim jaknama i crnim čizmama
Nije mi se nikamo žurilo
Na kavi na koju me odvela zapalila sam njezinu cigaretu
Smijale smo se kao lude
I ako maknem ramena njezinih spavaćica
Ta žena je ista ja
Ta žena je isto ja

Foto: www.pexels.com

Odgovori