Suzana Matić: Dok sam birala crvenu rog papriku…

***

Iza mojih leđa se u dućanu stvorio taj mlađi tip
Dok sam birala crvenu rog papriku
Prvo sam čula zvižudkanje
Ono muško zviždukanje, onako jezikom kroz zube
Ne kao ono bauštelsko dok zviždiš za projektanticom
Koja ti je k tome nadzorni organ
Ili bilo kojom nepoznatom ženom
Kao da dozivaš svog psa kojeg baš i ne voliš
Nego neko vedro zviždukanje
Samodostatno i nikom nego sebi
A opet nekako toplo
Bio je to neki Dylan, ne znam sada koji, ali znam da je bio Dylan
I eto, postoje topli muški glasovi
Ali kunem se da postoje i topla muška zviždukanja
Pa sam se kao i svaka žena koja drži do sebe i svog dostojanstva
Momentalno okrenula
Za tom toplinom koja je prostrujala
U jednom pretjerano klimatiziranom supermarketu
A onda sam vidjela prelijepo lice dosta mlađeg muškarca
Ono, objektivno prezgodan lik
Računam, dva dana stara brada
Računam, oko trideset i pet godina stare smeđe oči
I eto, nije bilo druge, srele su se s mojima, te oči
Pa se sad još kunem i da postoji i prijateljski “eye contact”
I kad je stao tik uz mene pred kašetom paprike
Taj mladi muškarac nije nimalo ugrozio moj teritorij
Na odjelu „Voće i povrće“, koji zapravo čitav svojatam
A onda je stao sam birati svoje primjerke
Jednom rukom
Jedinom rukom
Dok je birao paprike, lijevi se rukav njegove T-shirt majice
Klatio prazan
Ja nisam posustala u svom poslu
Ali svejedno nisam mogla ne vidjeti kako sve pomalo žonglerski
Ubacuje u vrećicu koju je rastvorio na susjednim krastavcima
A onda je s njom otplesao do vage
(Taj Dylan je čudo, iako ne znam koji je)
I nakon što je tamo obavio obavezne likove
U nekoj samo svojoj, elegantnoj i slobodnoj koreografiji
Gipko je nastavio dalje
Gurajući kolica prema mliječnim proizvodima

Stajala sam neko vrijeme s paprikom u ruci
Gledajući u njegova prelijepa leđa
I ta me jako nesimetrična silueta
Najednom i zaboljela i posve ispunila
Sve do rubova mojih manjkavih kontura
Ne znam, čudno je, ali takvu
Suočenu licem u leđa
S potpunim skladom jednog čovjeka: sa sobom
Sa svijetom
Pa i sa mnom, skroz neusklađenom
Prožeo me osjećaj neke iznimne ljepote
Čiji je nositelj bio on
Za kojeg sam znala da ih takvih nema puno
I za kojeg sam znala da su svuda oko nas

Da budem iskrena, u tom mi trenu
Uopće nije palo na pamet
Da sve te crvene paprike kraj kojih stojim
Ogromna hrpa njih, na sniženju
Jako podsjećaju na klijetke i pretklijetke
To je metafora koju tek sada ubacujem
U odjel pjesme koju svojatam
Jer kao jedini nadzorni organ
Smijem u nju ubaciti i onaj jeftini meni uglavnom bez nadzora
Jednako tako nije mi na pod ispala ona paprika
Koju sam držala u ruci
Jer sam, kao, bila potresena
Ali kunem se
Čula sam samu sebe kako mi je iz usta ispalo jedno tiho
„Volim te“

Onda sam ih brzo prekrila lijevom rukom

Foto: www.pexels.com

Odgovori