Saša Mikić: Radnička klasa danas

Dogodilo se prije par godina baš pred 1. maj. Radim u brodogradilištu. Upozoravao sam ga da to ne radi. I drugi isto .Koji tip… Zvati ćemo ga N.N. Nitko Ništa. Neki Nitkogović. Neutješni Neradnik. Mislio je našu radnu sredinu promijeniti svojom uskogrudnom verbalnom inteligencijom, konstantnom polemikom, kritiziranjem naših idola i uzora?
Ono što se kod njega činilo kao dubokoumni svjetonazorski ideološki sukob zapravo je bilo zanovijetanje o književnim i povijesnim činjenicama. Ionako nam je bilo teško zbog neprestanih odlazaka naših kolega majstora u Francusku i u druge europske centre kulturnog stvaralaštva. Priključili se ekspresionističko realističnim pravcima funkcionalističke arhitekture i urbanizma.
Kasnije potpali pod utjecaj apstraktnog nadrealizma i kinetičke umjetnosti.
Zbilja… bilo je to otužno saznanje.
O konceptualnoj umjetnosti i njihovim novim instalacijama ne bi komentirao, više sam za reinterpretaciju starih antičkih majstora.
I u takvim teškim vremenima stanoviti N.N. je počeo stvarati… probleme.
Nerazumijevanje formi, krivo iščitavanje sadržaja i načina obavljanja poslova, loš perfomans i zastario gotski stil doveli su ga da se okrene ekstremnom i radikalnom slobodnom izražavanju svojih frustracija.
Prvo se obrušio na jadnog Franza Kafku, pa mu je za jezičinu pogansku zapeo Imanuel Kant. Kad je počeo seruckati o Krleži, Ujeviću i Matošu ni ja ni moji kolege nismo mogli ostati ravnodušni. Pa dobro u jednom slučaju, Krležu je dobro oprao zbog zavisti, prijezira i averzije naspram Dostojevskog iako je već svima otprije bio vidljiv utjecaj ruskog pisca na njegov raniji rad, ali ipak sve drugo?
Da je Krleža ikonoklast, revolucijska figura?
Da mu spočitava i zamjera nepoznavanje jezika, ispraznosti u radovima i lažnu patetiku? Da je Krleža najuhljebljeniji hrvatski pisac 20 stoljeća koji se volio politički obračunavati s talentiranijima od sebe?
Pa mi to sve znamo odavno!
Ubio nas svojom dosadom o tom zagorskom plagijatoru, mi smo više vezani uz rad i genij Janka Polića Kamova…
Taj N.N. se zalagao pred šefovima za čišći jezični izražaj od svih nepotrebnih metaforičkih fraza, za jednostavnost i potpunu slobodu doživljaja u radu? Ma samo zapravo cijelo vrijeme je tražio i izazivao pozornost zbog svojih sebičnih ciljeva.
Sve je uvijek na riječima, a gdje su mu djela?
Pogotovo što se ticalo druge smjene, a i u prekovremenom radu nije se iskazao. Stvaralački impotentni radnik.
Nitko ne želi pticu graktalicu već pjev slavuja kraj sebe. Ako nemaš što raditi, radi to negdje drugdje. I onda glavni sukob. Nietzsche.
Kako li se samo usudio filozofa ljudskog samostvaralaštva, slobode i umjetničkog življenja uspoređivati s mračnim fašistoidnim reakcionarom? Nietzsche je Nietzsche. Genij, neshvatljiv običnim puku od IQ100. Nije on bio filozof mislilac, već filozof borbe i stvaranja.
Um dobiva konačno tjelesni oblik u njegovim djelima. N.N.-u je Nietzsche obični bezbožnik antikršćanski ateist, dok mi svi drugi ga doživljavamo kao najpobožnijeg od svih ateista. Kritičara otuđenosti kršćanstva, a za g. Nikomeništa sve je to bilo prazno moraliziranje. Ipak pokvarenjak jedan prigrlio je neka njegova saznanja i ideje sebi u korist. Našao je vremena i napora da se uvede novi sistem vrijednosti u našu radnu sredinu, naravno njemu u korist. Podjela u dvije skupine: više ljude i obespravljeno stado. Drukčije moralne vrijednosti za svakoga.
Sladostrašće, vlastoljublje, samoljublje.
I neki drugi su se pronašli u tim idejama.
Nepokretna avangardistička skupina pijavica skupljena iz galerije frojdovskih likova. Došlo je do težih verbalnih sukoba. Poslovođa ga je već ranije bio usmeno opomenuo, a sada je, nakon prijave kod glavnog rukovodioca, izbila i tučnjava. Navodno iskra koja je zapalila obračun; N.N. je postao fizički nasrtljiv odjednom, nešto pogrdno vezano uz rad i djelo dr. Tuđmana dok je bio u institutu za povijest radničkog pokreta i nasilniku je morao doći kraj. Rad šefove desnice u svim smjerovima, a i njegova ljevica mu se priključila. Nitkogović se dao u bijeg, a njegove nihilističke istomišljenike su počeli hvatati po radioničkim halama. Ja sam otišao naći svog najboljeg i najvjernijeg prijatelja gospodina Bukowskog da nam pomogne. G. Bukowski i ja odavno smo našli zajednički jezik. Razumijemo se na svim nivoima, i duhovno i intelektualno, iako nismo ni u čemu slični. U mojim rukama On čini egzistencijalna čuda. Tako zovem čelični malj od 20 kg kojeg se ni nordijski Bog grmljavine Thor ne bi postidio. Teška poezija g. Bukowskog bez problema je padala na zidove, prozore i vrata otkrivajući skrivene kukavičke sjenke i s lakoćom je parala zrak u potrazi za kritičarima Kamova, Matoša; Kafkine i Nietzscheove nemezise. Simpatizere Krleže. N.N. & comp. zasluženo su tražili i našli mentalno hlađenje u slanoj kupki Kvarnerskog zaljeva.
Kome su odzvonila zvona?
Književnim karikaturama u režiji Maxa&Bunkera. Stjerali smo Cezara u kut i N.N. je priznao poraz, bacio se u more sam, bez ičije pomoći, teatralno i staromodnim art nouveau stilom iz 19 st. i otplivao na čuđenje prisutnih do ribarskog broda gdje je i našao novo zaposlenje. Prigrlio je posao ribarstva stoički poput apostola i našao svoj mir, ali samo nakratko. Kako smo kasnije saznali, kapetanu broda nije se svidio njegov komentar o ribanju i ribarskom prigovaranju pa je letio preko palube. Slobodnim stilom.
Završio je na nekom dalmatinskom otoku čuvajući ovce i raspravljajući se s njima o Albertu Camusu i njegovoj ideji apsurda ljudske egzistencije. Jadne ovce…
Što se nas radničke klase tiče uslijedile su nove pobjede, ovaj put s pripadnicima metafizičkog slikarstva, kubizma i dadaistima u tehničkom uredu, ali mirnom gandhijevskom reintegracijom jednostavnijih stilova klasicizma.
Osobno smatram da su se Pablo Picasso i Salvador Dali reinkarnirali i nalaze se u našoj radnoj sredini kao tehnički crtači, a takvi nam ne trebaju. Samo nepotrebno zakompliciraju stvari. Tko bi razumio njihova umjetnička djela, a kamo li ih proveo u praksi na poslu. Nakon ovih događaja ljudima smo vratili dostojanstvo, slobodu i ponos što mogu slobodno živjeti od svog rada. Što inače stvaramo?
Nešto dobro i istinito, lijepo i korisno pomoću pokreta, linija, boja, tonova ili formi izraženih mnogim stručnim tehnikama.
Mi smo svi ovdje na okupu slobodni umjetnici raznih izražaja i stilova, pripadnici maksimalizma i gradimo golema umjetnička djela koja doduše neće završiti u Louvreu, već po svim kontinentima i viđeni od svih naroda svijeta.
***
Mnogi od nas ne žele biti ometeni potrošačkim društvom ili ispraznim komercijalnim porukama i parolama. To kod nas radničke umjetničke elite ne prolazi odavno,kao ni virtualni svjetovi ;samo isisavaju duhovnu, emocionalnu, intelektualnu ili mentalnu energiju.Naše vrijeme ovdje je dragocjeno ; ako si dozvolimo da otupimo na tuđe i vlastite egzistencijalne probleme zavedeni materijalnom stranom svijeta, zar ne bi to značio i kraj ljudskosti u nama?
Koja je onda naš smisao življenja?
Doživjeti ispunjenje kroz umjetnost.
Biti slobodan punim plućima,izraziti svoju individualnost,otkriti Božansko u sebi,živjeti ljepotu,istinu i pravdu.
Vrijedi boriti se za sve to.

Foto: www.pexels.com

Odgovori