Saša Mikić: Pošećereni gestapo

Ne bih volio da
zvučim kao otopljena filozofija
izlizanog nebeskog sladoleda, 
na wc školjci zaspali Bob Dylan,
crni prorok i riječki villian,
ali zbilja bih volio da
si ti postala moj pošećereni gestapo
zar takvu milost da bi propustio?
Ne kudim te, već ti tepam
ionako kamenog srca slomljena
kroz život zombija šepam
bar da sam s tobom u miru, voljena.
Pogledaj samo što je ušlo u naše živote;
Uplovio potopljeni brod u našu luku,
pun kontejnera, “made in Hollywood” osjećaja
obična smo turska sapunica,
postali roba s greškom,
krenula nam totalna rasprodaja ;
nakit od plastičnog kamenja
umjesto duhovnih bisera.
Svi bi u tuđe dubine,
a još se boje vlastitih plićaka.
Volio bi da si postala
moj pošećereni gestapo,
ili sam takvu milost
na svoju žalost propustio?
Ma ne, ne, uvijek ima repriza
na ugašenom televizoru
u trećem oku izbliza,
nesebičnom srcu, otvorenom prozoru
u tebi prepoznao sam prerušenog kerubina
a tvoja tišina daleko bolje zvuči,
bit će to je ona prava mjera i dubina,
onda tvoj glas u meni tek zvonko buči.
Pitam se na kraju što je bolje;
Uživati u šećeru ili biti samim šećerom?
Za tu spoznaju trebati će puno rada i volje.
Ubijmo tu dosadu s požarom, potresom
i dobrom večerom.
Topla dobrodošlica i crven tepih
svoj naklon i sve simpatije,
za pošećerenog gesta-poa.
Zakopane sve sjekire,stanje ratno nije,
“Nikad više” pjeva nam gavran Edgar Allan Poa.
Prihvaćam te i grlim, kao nikad ranije.
Sve do neba, sve više i više…

Foto: www.pexels.com

Odgovori