Saša Mikić: Nazad na stablo

Prve jutarnje zrake sunca obasjale su mi lice i probudile su me iz sna.Neko vrijeme lijeno sam ispružen na prostirci uživao u toplini i sjaju blještave nebeske kugle; kako me samo ugodno iznenadila svojim dodirom. Novo je jutro i moj je 87 rođendan. Rezbarim crte na zidu brvnare pa znam koji je datum danas. Kraj je studenog i ugodnih je 25 stupnjeva vani. Dobro se držim, vitalan unatoč godini proizvodnje, a rok trajanja mi istekao odavno, star sam iako tako se ne osjećam, osim kad me križa ulove ili koljena popuste.Ili nešto treće, četvrto na mom spisku.Starac sijede srebrne brade i kose. Gledam si ruke. Pune su žuljeva i ožiljaka. Nisam se naspavao ovu noć; negdje dolje ispod hrasta,u blizini guste šikare, zvukovi roktanja,režanja,zavijanja, zatim skvičanje i smrtno hroptanje. Čopor divljih pasa ili vukova uhvatio je jednog od veprova. Bolje njega nego da su jednog od nas. Kad kažem jednog od nas mislim na sebe – ljudsko biće i na meni slične. Inače tihi su ovo jutro. Čudno. Meditiraju? Pronašao sam košaru punu hrane ispred ulaza, kao da znaju da mi je rođendan. Ugodno iznenađenje. Ukavci ih zovem, a oni mene Uúú-uUU. Ne kajkavci, štokavci niti čakavci, samo Ukavci. Ne mogu govoriti hrvatski jezik, prekompliciran je za njih. Ne govore puno, tek mnoge verzije naglaska na slovo U. Nekakva urođena mana naslijeđena od šoka Velike Nevolje. Velika je razlika između úu, üu, ùu, ûu ili obično uu, shvatio sam nakon godina promatranja. Eto jedan produženi samoglasnik znači jako puno – od uvrede do pohvale. Nikad neću zaboraviti kad sam ih prvi put vidio. Visoki tek poput djece,obučeni jednostavno od ostataka odjeće i šumskog bilja, mršavi i lagano savijenih leđa,ali okretni po drveću poput akrobata u cirkusu vješto su se penjali po granama i skakutali naokolo.
Elegantno i s stilom. Nevjerojatno. Bio sam im interesantan neko vrijeme, nezgrapni čupavi sijedi div rastom za njih, a ja sretan da vidim ponovno nekoga. Pokazao sam im neke stvari da ih naučim, šivanje i slično,ali teško smo komunicirali rukama i gestama. Pozorno su slušali i smijali se na svako moje š, nj, č i ć. Unuci naše djece preživjelih u apokalipsi. Dobri su, prave mi društvo ponekad, gledaju me sa smiješkom ali i tugom kao da me žale ili osjećaju moju bol zbog svega proživljenog. Inače drže se uvijek zajedno na okupu. Veseli su, radosni i bezbrižni većinu vremena.
Hrane ima u izobilju. Odjednom toplija klima donijela je egzotiku u naše krajeve. Banane, mango, kokos, ananas, sve besplatno. Od kuda sve to? Proširilo se iz nekog staklenika valjda. Nebitno. Zeleni trgovački lanci svuda oko nas. Samoposluživanje. Došle su i egzotične životinje. Pobjegle iz zoološkog. Slonovi na Kvarneru? Uobičajena pojava… Papige? Seru mi po krovu non stop. I kradu moje bobice. Čimpanze? Na susjednom brdu, malo su postali naporni sa jutarnjom galamom. Pokoji lav, tigar ili medvjed unesu strah u ove krajeve, ali zato i jesmo u sigurnosti drveća na visini. Toliko se toga u potpunosti promijenilo, nestalo i nastalo, izobličilo, prevrnulo i izokrenulo zadnjih par desetljeća da se ponekad pitam nije li to sve bio samo san.
Stari život. Stara civilizacija. Moje društvo.
Gledam van s prozora ostatke te civilizacije. Urušeno u potresu, ispečeno u požarima, potopljeno u poplavama. Samljevena kaša od betona, asfalta i cigala svugdje oko mene zarasla je u nepreglednu zelenu džunglu od lijana, puzavica, raznog bilja i drveća.
Prelijep prizor s okusom tuge, jer pamtim te teške dane na sve loše, na očaj, na užas, nevjericu i bez osjećaja nade. Kažu da vrijeme liječi sve rane… Nije tako… prije će biti Ljubav liječi sve rane, a ljubavi je bilo najmanje u mome životu. Kako su počele sve te promjene? Sjećam se, pamtim… S porezom na nekretnine. Živio sam tada u Republici Hrvatskoj. U gradu Rijeci. Volim grad koji teče… Svi bi govorili, ali nije bilo tako. U svima nama nezadovoljstvo, nemar, neimaština.
Svuda smeće i zatrovano. Propadalo je sve. I moralno i etički i u bilo kom smislu. Svugdje i stalno.I sve veći porezi. Uhljebima i Usisima nikad dosta. Počelo je masovno iseljavanje u nove zemlje. Svuda u Europi su počela odcjepljenja regija od matičnih država, bogati od siromašnih i zbog raznih drugih razloga: Katalonija, Flandrija, Škotska, Sjeverna Italija, Bretanija, Sandžak i Hercegovina… Svi nezadovoljni tražili su svoju slobodu pa tako i kod nas. Svađe i sukobi zbog poreza kulminirali su otcepljenjem Istre i Rijeke. Bit će nam bolje bez vas rekoše mudraci. Novi novac se tiskao, a Dvoglavi s korza našao se na njemu.
Nije prošla niti godinu dana, a već i gradovi su počeli deklarirati svoju nezavisnost ; Opatijska Učkarska ,Brđansko Viškovo,Primorska Kostrena…
Na desetke novih republika i država. Bit će nam bolje bez vas rekoše, sada imamo svoju slobodu. Novi novac – strane valute. Yuan. Pamtim sve veći kaos i nered.
Nije prošla opet godinu dana, a već i kvartovi su se počeli osamostaljivati: Škurinjska anarhistička nedemokratska antirepublika, romska kraljevina Pehlin, Veliko sveto Krnjevo, Zapadni Fiumenistan, Marxov proleterijat s Gornje Vežice…
Opet se čulo: “Bolje nam je bez vas” a sve veće siromaštvo i bijeda. Ulični ratovi.
Pamtim hladni rat i nuklearni incident između Zametske zvončarske države i kraljevine Pehlin; ukrali i jedni i drugi radioaktivni jod i igle iz riječke bolnice, montirali ih na Mirnovec božićne rakete i prijetili si, a sve zbog nekog polja lavande i smilja.
Velika Frka bila oko svega toga dok nije netko odrezao i počupao sve to bilje.
Pamtim kad je i hrana postala novac. 5 kila krumpira za litru benzina, a strane valute bezvrijedne, sve se raspalo na milijun država. Pogotovo Kina. Međuljudski odnosi na nuli. Pamtim zadnji posao sam imao na bivšem nogometnom stadionu Rujevica kao neovisni vrtlar; orem traktorom zemlju i uzgajam svježe povrće, nikog ne zanima lopta koja nam služi kao glava za strašilo protiv ptica. Pomalo su i ulice i zgrade, pa i čak stanovi postajali države, a ceste i radna mjesta proglašena sveopće dobro.
Pamtim da na putu za posao moram prijeći 55 država. Tragikomedija.Pamtim čak i danas imena tabela i crta razgraničenja; Čandekovu narodnu republiku, ustavotvornu državu Pehlinska cesta b.b. lijevo od raskrižja, Pehlinska cesta b.b. desno od raskrižja, demokratsku uniju susjeda Novakovića stan br. 22., ujedinjena plemena s trećeg kata br. 2 Raspora Španca… ljudi su bivali sve luđi i izgubljeni u traženju svojih prava i svoje sreće. Nitko s nikim, svatko protiv svakoga.
I tko zna kako bi sve završilo da nekome odozgora iznad nas se nije prelila čaša strpljenja od naših ludosti i majmunarija, te nam poslao -potres.
Uništenje.
Prije je to bila vožnja gore-dolje, uzbrdo-nizbrdo roller coasterom u Gardalandu nego potres. Gromoglasna zastrašujuća tutnjava nepojmljiva i nestvarna ljudskim umom ispunila je sav prostor, neviđenom snagom pomela je sve stvoreno u treptaj oka.
Jedan tren je sve bilo u zraku, drugi tren je sve propadalo u zemlju.
I s njim krici ljudskih glasova. Dan je postao noć, zvijezde su padale s neba. Zatim tišina i obamrlost nas živih mrtvaca.
Pamtim kamen na srcu. Spasiti koga se moglo iz ruševina i spasiti sve što se dalo. Nema više radija, televizije, interneta, sve zamrlo.
Nikad nisam saznao što se točno dogodilo.
Asteroid?
Nuklearni rat?
Promjena magnetskih polova?
Pamtim sakrivanja pod ruševinama i improviziranim skloništima .
Pamtim hladnoću.
I dalje je zemlja podrhtavala neko vrijeme.
Pamtim i konačno dan pojave sunca nakon puno dana mraka. Ono je zasjalo i mi malobrojni izašli van iz skrovišta šokirani i izvan sebe.
Ničega nema.
Pamtim da sam morao sve ispočetka.
Kameno doba.
Pamtim sve još i danas, volio bi da mogu zaboraviti.
Odmaknuo se od svih,sagradio drvenu kućicu na starom hrastu,skupio sve vrijedno od šibica do knjiga , povukao se u sebe i nakon dugo dugo vremena nekako pronašao svoj mir…
Sve je to davna prošlost, a ja sam ostario sam.
Jedna od zadnjih relikvija.
Hrvatosaurus.
Otišli su pomalo mnogi dobri ljudi oko mene. Zadnji preživjeli.
Nismo se previše družili. Nema utjehe među nama živima. Tu i tamo navečer vidim svjetla po otocima i u daljini.Nečije vatre gore i dalje. Pojavom Ukavaca probudila se nada u bolje čovječanstvo. Gledam ih… unuke naše djece.
Ne znaju. I bolje. Drukčiji od mene, od moje generacije; otvorenog su srca, vedre naravi, bez pakosti i bez zlobe.
Bez maski. Čistog uma. Snalažljivi. Neopterećeni. Bezazleni.
Njima nebitne Nike tenisice, novi Ipod ili Ray ban naočale.
Nema droge i alkohola. Bez depresija.
Nešto u njihovom pogledu, dubokoumno, kao da znaju srcem, razumiju prirodu, okolinu više nego što smo mi ikad mogli. Jači, otporniji na bolesti. Nikome ne moraju plaćati porez, slobodni od rada u trgovini, buke i prašine tvornica, slobodni od kamatnih stopa, od birokracije, od režija, od pokvarenih dvoličnih političara, slobodni od gledanja tv reklama, slobodni od svega nebitnog i glupog što je moderna civilizacija u kojoj sam životario ikad nudila svima nama.
Promatram ih. Nisam ljubomoran, neka žalost, sjeta u meni što nisam nikad imao i bio dijelom takvog dobrog društva. Ukavci. Radostan što vidim slogu, poštenje, miroljubivost, što žive jedinstveno i u radosti.Ujutro imaju nešto poput zajedničkog tihovanja, kao kolektivna svijest povežu se. Sada ih razumijem jedino su tako i mogli znati za moj rođendan. Žive bez mučnih obaveza. Nemaju želja. Skoro cijeli dan se igraju, budu sretni i ne misle ni na što drugo osim zabavu i mir. Volio bi da imam koju godinu manje pa da i ja zajašim lijanu i penjem se s njima do vrha drveća. To bi bilo lijepo. Imati taj osjećaj apsolutne… slobode.

Foto: www.pexels.com

Odgovori