Ružica Gašperov: Jedna od onih

Nakupila je slobodnog vremena pa ga je odlučila pametno iskoristiti. Prosvjedi su obećavali da dane neće uludo ulupati. Uzela je kišobran i otišla na jedan, pa na drugi, pa na treći.
Dok se pripremala za četvrti, shvatila je da to nije to. Nije voljela da itko njom manipulira. Htjela je barem imati osjećaj da je svoj gazda. Zato je odustala od prosvjeda. Da budemo sasvim iskreni, izgubila je i kišobran.
Sjela je u naslonjač i duboko se zamislila. Nema druge, postat će posvuduša. Samo treba nazvati nekoliko brojeva. Sljedećih je dana letjela s kave na kavu. Razgovarala, raspravljala, smijala se ali sva druženja su bila jednaka. Samo su kave bile različite. Neke duže, neke kraće, a neke bljutave. Zato je odlučila postati usamljena sova.
Usamljene sove su čudna bića.
Danju je spavala, noću pisala pjesme. Pronašli su je dvije godine kasnije. Kad ju je gradska služba došla iseliti iz stana kojeg je dobila na korištenje.
Dok su je iznosili prekrivenu plahtom, novi vlasnik i arhitekt su na uskom stubištu nestrpljivo pocupkivali.
Na stolu je ostao list papira s početkom i krajem njene posljednje pjesme
“u gradskoj vrevi
što prozor mi oplakuje
ja sam sama”.

Foto: www.pexels.com

Jedna misao o “Ružica Gašperov: Jedna od onih”

Odgovori