Robert Janeš: Oziris i Izis

Ti na jednom dlanu držiš klicu
iz koje ćeš se roditi,
na drugom prah svojih kosti
i trljaš dlanove sve dok ne smiješaš
rađanje i umiranje u cjelinu.

Ostanimo u krevetu.
Prvo ćemo ćuti sovu,
onda plesati tango,
zatim smijati se ljupko
poput čekića i nakovnja.

Ja razbacan na sedamdeset i dva komada,
u sedamdeset i dva mjesta,
u sedamdeset i dva sna,
čekam veliku vidaricu
da me skupi i slijepi u u jedno.

Ostanimo u krevetu.
Ako je noćna mora život,
zašto ne bismo živjeli drugačiji san
i probudili se tijela dodirnutih
ni izvana ni iznutra.

U prvoj našoj kući jure zvijezde,
u drugog našoj kući diše more;
pomaman uspon iz svježine podzemlja –
penjemo se u pepelno tlo pustinje
poezijom krematornog eksternata.

____________________________
krematorni eksternat – izmišljena sintagma koja znači – ništa, ničeg, ničim… ali da ne budem pregrub, možda znači ono kao: nusprodukt spaljivanja!

Foto: www.pexels.com

Jedna misao o “Robert Janeš: Oziris i Izis”

Odgovori