Nikola Šimić Tonin: Petra

Petra, suvremeni makedonski roman, autor: Petko Šipinkarovski

Filmičnost pripovjedačkoga pleta priče, (dolazak na željeznički kolodvor glavnoga lika, Petre – Pogleda oko sebe kroz svoje tamne naočale svijetlih srebrenih ručki…) Petra, glavni lik romana Petka Šipinkarovskog, donesena slika, slika povratnica, vraćena iz sjećanja, kao da se pisac – pripovjedač nalazi na samoj crti buđenja, s one strane ruba noći, otimajući je zaboravu, ulazi s njom i toliko drugih slika u budno stanje, oživljavanjima riječima, neupitnoga umjetnika riječi – pjesnika, sav život oko sebe, iz sebe, iz sjećanja, nakupina duše… ocrtava, oštrinom svoga spisateljskog pera sjedinjuje sve sa stvarnim životom i život živi pred nama, stvarnim, punim plućima, sigurni da ćemo koji od tih likova ugledati na ulici pomaknemo li zastor na prozoru.

Tog su jutra, sa visina iznad istočnih planina sunčeve zrake zapljusnule grad.

Blješte pjesničke niti u pripovjedačkome tkivu Petkova romana. U mozaičnosti toga tkanja, znalačkog tkanja priče, upliće se život Makedonije, Makedonaca, sve te veličine malenih, ljudi iz puka, sa svim njihovim strahovima, običajima, tradicijom i ponosom onim što jesu, poštenjem, ljudskom crtom, dignutom glavom koja ih drži iznad vode. Odnos muškarca i žene. Muškarca – domaćina, a opet – Muško je glava kuće, a žena vrat. Glava ide gdje je vrat okrene.

Iz višeslojnosti romana saznajemo o svakodnevnici makedonskoga seljaka koji okrenut licem gradu, mašta o životu. Životu u gradu.

Ostvaruje svoj san Petrin otac…

Onda sve te živote svojom životnom pričom i pričama oko nje ponese, ponesena „zlom“ sudbinom Petra. Mladalačka ljubav – Stojan. Bijeg u veliki grad – Zagreb.

Zagreb je žmirkao okićen snijegom koji je pokrio drveće oko Starog Grada i autobusnog kolodvora, Šalatu i ostale dijelove grada. Oštri je vjetar zavijao dok su širokim bulevarima vozili tramvaji i auti, kamioni, bicikli… po pločnicima je bila masa ljudi, svi nekamo žureći.

Roditelji uhvaćeni u gvožđa običaja. Modrice na dušama. Boli. Iščekivanja. Osude zbog bijega s mladićem koji je tu služio vojsku. Oprosti – bez oprosta. Jezičarenja. Osude sredine, koje više govore o toj i takvoj sredini. Doneseno tako upečatljivo, znalački i uvjerljivo od strane Petka Šipinkarovskog, da te na momente zaboli duša. Mnogima će se vjerujem oteti i suza i to ne samo jedna.

Tuga je uselila u dom Trajkovskih… slomljenih srca i s bolom u duši, očekivali su bilo kakvu vijest o njihovoj Petri…

Individualna zasebnost pripovjedačkoga dara Petka Šipinkarovskog karakteriziranje je likova, koje pažljivo i vješto, upečatljivog efekta, iz situacije u situaciju, skoro pa sostificiranim pripovijedanjem u okruženju naglašene senzualnosti donosi.

Nesreća i stradanje Stojana.

(…)

Smrskani auto izrezan strojem koji je pištao. Dijelovi putnika su izvučeni  i umotani u plahte. Policajac se približi i pogleda brzinomjer čija je kazaljka stajala na sto trideset i osmom kilometru.

 – Prebrza vožnja! Vozač nije prilagodio brzinu uvjetima na cesti…

Život u crnini boli. Hrabar zakorak u novi život. Bojan.

 – Jadan čovjek! – kako su nam slične sudbine! – pomisli i nastavi razmišljati o njemu, ponukana lijepim riječima koje je o njemu čula od direktora. Razmišljajući tako, osjetila je kao da neki oklop oko nade puca, kida se, i da iz nje opet zrači neka ženstvenost, neka nada.

Igra sudbine ili prijepis stvarnoga života – ili jedno i drugo – sukreacija pisca života. Stvarne stvarnosti. Nevjerojatan – trilerski obrat, romana lika, zavičajnoga romana, romana sudbine… sve je to i još toliko toga Petra – roman Petka Šipinkarovskog. Mogao bih jednako tako reći da je ovo i ispovjedna proza, ali čini mi se da svakom kvalifikacijom u jednoj mjeri pogađam i promašujem bit, svrhu ili pripovjedni oblik ove knjige.

– Eto mog sna! Selo, crkva, Bojanova sjena… – okrene se ka policajcu i odgovori:

–  Da! ja sam!

– Danas je, po naredbi Interpola, vaš suprug lišen slobode. Uhićen je na radnom mjestu pod sumnjom da je skrivio smrt nevjenčane supruge u Njemačkoj, sustavno trovanje toksinima, a sve to iz koristoljublja…

Uistinu bi bili uskraćeni, siromašni i prazni života oživljenih u ovoj knjizi koju je neupitno trebalo oknjižiti.

Po sklapanju korica romana Petra Petka Šipinkarovskog ostanemo dugo u gospodstvu tišine sami sa sobom.

Čovjek postoji na taj način što se stalno otkida od onog što je. – Jean – Paul Sartre.

Foto: www.pexels.com

Odgovori