Nikola Šimić Tonin: Ogledalo

Ne nisam, nisam vjerovao u utvare, prikaze, vještice, vukodlake, vampire, NLO, vanzemaljce… Okrenuo bih glavu u stranu, odmahnuo rukom. Ponekad se napinjao od prigušenoga smijeha. Svodeći sve to pod praznovjerje neukoga puka.
Takav moj stav neke od njih dovodio je do ludila. Jednostavno bih se okrenuo i otišao. Više su me veselile priče oca o hajducima. O našem pretku Andrici Šimiću.
Jedino čega sam istinski bojao… istinski sam se bojao ogledala. Brzo bih preletio pogledom preko izglačane plohe stakla. Strah bi navirao kroz sve pore mene.
To ogledalo, došlo je u dotu s materom. Dio je njenoga obiteljskoga naslijeđa, jedne od bolje stojećih obitelji u mjestu, a i šire, a i dalje… Jedne od pet obitelji koje su osnovale mjesto. Grad. Starosjedioci u pravom smislu te riječi. Stoljećima. Građani.
Mati je držala do tog ogledala, nije ga niti jednoga jedinoga trenutka prepustila na nemilost vlazi i prašini. Svaki dan našla bi vremena za njega. Blistalo je.
Otac mi je jednom prigodom rekao kako je to ogledalo dopalo materinoj obitelji. Oteo ga nekoj turskoj karavani hajdučki harambaša Mijat Tomoć, i poklonio njima u znak zahvalnosti što su ga skrivali. Otac je prenaglašavao falinku ogledala, cijedeći kroz zube tu riječ falinku. Ne dajući Mijatu Tomiću povrh Andrice Šimića. Bacio bi upljuvak da je zbog te falinke i dopalo njima. Ogledalo je na gornjem rubuiskrivljavalo sliku.
Stajao bih ukočen u stravi pred tom za mene mističnom plohom slušajući u sljepoočnicama otkucaje svoga straha, sa željom tako pobijediti strah. Otac je govorio: Tako ćeš pobijediti strah. Ponavljanjem.
Opet sam došao i stao pred ogledalo. Sve sam više sklanjao pogled od staklenog zida plašeći se vratiti pogledogledalu. Kada sam se nakon toliko vremena usudio pogledati u njemu sam ugledao Mijata Tomića kako iz zmijskog gnijezda oko pasa izvuče sablju i Turčinu na konju odrubi glavu. Oko Mijata Tomića padaju turske glave, a krv šiklja iz ogledala.
Ne usudih se pomaknuti s mjesta. Strah mi se penjao u grlo. U oči… Cvokotao sam zubima. Noge su mi se nezaustavljivo tresle. Zanijemio od zaprepaštenja.
Neka se sila ćutila u ogledalu. Iz ogledala prema meni pružila se ruka. Hladnoću prstiju osjeti u kosi. Skamenjen promatrao sam kako ta ruka izašla iz ogledala prolazi kroz prostor. Ruka, zaustavi se iznad moje glave. Osjetih prisutnost nekoga. Užasnut.
Uz životinjski krik, sjajna staklena površina ogledala rasprši se u stotine blještavih komadića. Što reći materi? (…) Divlji strah ledio je svaki pokret.

Foto: www.pexels.com

Odgovori