Nada Vukašinović: Sjene prošlosti

Bio sam zaokupljen mislima o poslu, koji me je čekao u novoj školi, kad se vlak zaustavio na kolodvoru malog gradića na istoku. Nikada nisam bio u tom gradu, a kolodvor mi se učinio poznatim. Širok, otvoren prema ravnici, s puno razvedenih kolosijeka i skretnica i poprilično udaljen od grada. Iako su ljudi hodali amo-tamo osjetio sam da u njihovim koracima nema žurbe. Razgovor u školi zakazan je tek za dva sata i ja sam bez žurbe glavinjao nepoznatim ulicama i pokušao shvatiti logiku ravničarske arhitekture. Ljeto je posustajalo. Gubilo je vrelinu i blještavilo. Sve je bilo puno mekše i svjetlost i sjene, a sunce je još bilo toplo i mekano obavijalo ulice. Kožu je ugodno hladio vjetrić koji je donosio miris i svježinu rijeke.
Noge su me same vodile do rijeke. Imao sam i ja svoju rijeku iz djetinjstva pohranjenu u pamćenju.
Zaklonjen krošnjom oraha, jedan je muškarac leđima okrenut u prignutom položaju nešto petljao oko ribičkog štapa.
Kad sam prišao na nekoliko koraka prepoznah Božu.
Božu sam upoznao prije dvadesetak godina u srednjoj školi u gradiću u unutrašnjosti. Radio je kao profesor, predavao stručnu grupu predmeta i bio dečko koji obećaje. Živio je sam kao podstanar. Slobodno vrijeme je provodio u gradskoj knjižnici. Pročitao je sve u otvorenom i zatvorenom fondu knjižnice što se odnosilo na Matoša. Igrao je intenzivno šah. Išao je na natjecanja. Zvali smo ga majstor, Božo- majstor. Posao u školi nije volio. Govorio je da to nije posao za muškarca. Nenadano je dao otkaz i otišao iz gradića. Pričalo se u Australiju, gdje je imao rodbinu.
I sada, evo ga, Božo, dvadesetak kila teži, tamne kose sa sjedinama oko lica, malo zadihan, zaokupljen poslom. Ne obraća pozornost na mene.
– Jel ima ribe majstore? Božo, majstore tu si! Tu živiš!
– Tu sam već godinama, kod kuće. A riba sitna i puna kosti, sirotinjska hrana.
– Kako si, kako živiš!
– Solidno, prijatelju, solidno, iako pamtim i bolje dane. One za šankom. Tamo ti je pravi život!- nije se nasmijao pritom.
Božo je obišao pola svijeta. Putovao je i družio se s bogatima i poznatima u šahovskom svijetu. Crveni tepih, skupe limuzine, dugonoge ljepotice. Uokolo fotografi i blještavilo mondenog svijeta.Sudjelovao je na velikim šahovskim turnirima.
Kasnije je provodio dane i noći u mračnim arhivima knjižnica gotovo svih većih gradova, istraživao, pisao. Živio je u knjižnici. Sam je financirao tiskanje svojih knjiga o šahu.
Živi sam i opet radi posao koji ne voli, s ljudima koje ne voli.
Razočaran je i rezigniran.
– Nikome ti ja moj prijatelju više ne vjerujem, ni doktorima, ni grobarima.
Kaže da je bolestan, sve slabije vidi, slabije se koncentrira i tlak mu skače.
– Nemam puno vremena prijatelju, a nemam više ni puno želja.
To je valjda povezano. Zadnju monografiju dovršavam. Tu sam u prolazu. Vratio sam se svojima da umrem u tišini. U zemlju i u tišinu.
– A žene, Božo, što je s ženama?
-Čekaju me, sve one dugonoge ljepotice, čekaju u staračkom domu. Tako smo se dogovorili. Mogu i tebi koju dogovoriti.
– A sad bi mogli za šank, što kažeš, da popijemo koju i da se prisjetimo boljih dana.

Foto: www.pexels.com

Odgovori