Nada Vukašinović: O, profesore, moj profesore!

Bilo je to vrijeme kad su Lijeva i Desna još bile dobre prijateljice. Nosile su dokoljenke i crne lakirane balerinke i imale često razbijena koljena. Mislile su da su za sve krive bijele dokoljenke. Neprestano su brbljale u školi i sve im je bilo smiješno. Pjevušile su refrene popularnih šlagera i prštavo se smijale dok su hodale na prstima u maminim cipelama s visokim potpeticama.
Ipak, bilo je loših i opasnih likova, kojih su se bojale. “Dida”, koji zapravo nikome nije bio djed, a nogostup mu je bio tijesan i snažno bi odgurnuo svakoga tko mu je bio na putu.
Vrludao je s lijeva na desno, istovremeno pjevao i galamio, smijao se i plakao..
Ili pak bučna, šarena skupina ljudi, koji su čudno govorili i povlačili mršavog medvjeda na kratkoj uzici. Vikali su na njega i udarali malo po bubnju, malo po njegovim leđima, kao bi on što duže stajao na dvije noge i plesao ispod balkona stambene zgrade. S balkona je padala kiša svjetlucavih kovanica, a bosonoga bi djeca trčkarala i skupljala sitniš u crni šešir okićen crvenom ružom.
– Ako ne budeš slušala… odvesti će te na kolima – podizali su prijeteći kažiprst odrasli.
Tramvajska pruga je dijelila naselje na seoski i gradski dio. U seoskom dijelu su bile niske kućice s prvim trešnjama, jabukama i ružama penjačicama.
U drugom, gradskom dijelu bile su poredane stambene zgrade s plavim, zelenim i žutim balkonima i zajedničkim ulazima.
Prvi jutarnji tramvaj bi uz bučno zaustavljanje, izbacio svoj zgužvani i umorni teret na zadnjoj stanici, Najveće gužve su bile kada bi završavale radničke smjene u Tvornici ulja, Mljekari ili Hladnjači.
Lijeva i Desna su u vrijeme završavanja druge radničke smjene sjedile besposleno na tramvajskoj stanici i pretvarale se kao da nekoga očekuju.
Ulice su još uvijek bile prazne i sigurne čak i noću ispod upaljenih uličnih lampi, gdje bi se još dugo opraštale nakon zadnjeg školskog sata popodnevne smjene.
Danju su se mogle bezbrižno rolati ili igrati graničara, a kada bi izdaleka vidjele automobil, stale bi uz rub ceste.
Idu pješice u školu i glasno prepričavaju sinoćnji film. Često se zaustavljaju i čekaju prijateljicu koja trči za njima.
Ipak, bilo je malo izgovora za zakašnjavanje na prvi sat.
– Zaspala sam! – često je Lijeva znala reći.
– A mama, je li i ona zaspala? – bilo je normalno pitati, jer mame su tada bile domaćice. Nitko nije govorio da je mama nezaposlena, jer je imala uvijek pune ruke posla.
Svako jutro u isto vrijeme njihovom ulicom prolazi profesor. Nije baš razgovorljiv. Visok, mršav i malo pogrbljen i nakrivljen. Polako korača ispred njih dugim koracima i pažljivo promotri svako dijete. Razgovor utihne. Svakom djetetu zna ime. Pozdrav uzvrati dugim pogledom i osmijehom.
Ispod desne ruke nosi ispravljene zadaćnice nekog razreda, u lijevoj smeđa kožna torba.
Zastajkuje. Zagleda se u rascvjetalu jabuku u dvorištu ili u zelenu krošnju.
Zaustavi se pored gradilišta, gdje sve bruji od strojeva. Podigne glavu i promatra kretanje građevinske dizalice. Ispred trgovine pozdravlja prodavača, kojemu je upravo stiglo mlijeko u staklenim bocama. Na kiosku kupuje dnevne novine. Pred vratima škole čeka ga školski majstor.
Lijeva i Desna ga radoznalo promatraju i slijede svako jutro. I drugi profesori dolaze pješice u školu, ali on je drugačiji.
Ljudi s druge strane ulice, iz dvorišta, iz vrtova, iz trgovina glasno ga pozdravljaju.
Razred ga dočeka u svečanoj tišini.
Ulazi šutljiv i zamišljen i zagleda se kroz prozor. Razred je strpljiv, miran, svi čekaju da se okrene i primijeti ih.
“- Obukoh se,
prozoru priđoh,
a vani jesen.
Moj prijatelj uđe u mokrom kaputu
sjedne, zanesen izusti jesen…“
Izgovorio je poznate Cesarićeve stihove, još uvijek leđima okrenut. Školski sat je počeo.
– Pišite djeco, gledajte te boje kroz prozor, naslov je “ Dotaknula me jesen”
I dotaknula ih je jesen, osjetili su mirise, boje i okus jeseni, kapi kiše u kosi i na koži, vjetar, miris mokrog kaputa i dunje na ormaru. Gledali su svog zamišljenog profesora okrenutog prozoru.
Drugi dan na gradilištu novog stambenog naselja, između dasaka i betonskih blokova, na podignutim temeljima zgrade, razred sjedi s bilježnicom u krilu.
“Onoga dana dogradismo krov,
Visok i pristao
Pala je kiša i polila krov:
On je blistao.“
Profesor ushićeno govori Cesarićeve „Zidare“.
– Pišite i onda kada vam je najteže! Svaki dan nešto napišite!
Lijevu i Desnu je zanimalo u kojoj zgradi živi profesor. Širile su svoje krugove, istraživale ulice, parkove, dječja igrališta. Rukom su prelazile preko drvenih naslona klupa, ostavljale tragove stopala u pijesku ispod ljuljačke, mirisale ruže uz nogostup.
Sunce je već bilo na zalasku. Miješali su se mirisi bagrema i ruža iz dvorišta uz cestu prema zapuštenoj vojarni. I onda se zlato prosulo po udaljenoj slici. Profesor je nakrivljen na lijevu stranu, kao da pod desnom rukom nosi nevidljive zadaćnice, tiho i pažljivo ispred sebe gurao invalidska kolica. U kolicima je već zaspao dječak njihovih godina. Crno-crvena deka pokrivala mu je noge. Potrčale su i sustigle profesora i dječaka.
Nasmiješio im se i pozdravio dugim pogledom.

Foto: Muzej grada Zagreba

Odgovori