Nada Vukašinović: Nas dvije, nas tri

Svako jutro se najprije se budimo nas dvije, a onda sve tri bauljamo po mraku do kuhinje. Palimo svjetlo samo iznad sudopera, jer mami smeta svjetlo. Snalazimo se nekako, jer su nam oči navikle na mrak. Zveckamo šalicama i žličicama. Otvaramo prozore.
Zapravo uobičajena jutarnja rutina. Pijemo kavu polako. Mama teško diše jer kaže da joj smeta čisti zrak, tlak joj raste.
Ne vidimo dobro što se događa vani. Iz ove ptičje perspektive vidimo samo nebo, sivo s plavim pukotinama. Ne znamo ima li više sivih ili bijelih oblaka. Trebala bi biti rana jesen, bablje ljeto. Samo po načinu kihanja ili kašljanja, naslućujemo promjene u prirodi.
Izgleda da još cvate ambrozija.
Mama sve zna o Svemiru, o zvijezdama. Kaže kad ode, bit će na jednoj. Ona zna promijeniti žarulju popraviti vodokotlić, uokviriti sliku i zabiti čavlić u zid. Često joj je igla u rukama, govori da bez igle, škara i odvijača ne može živjeti. Razgovara sa cvijećem, cvijeće je voli.
Ovih dana sve duže spava, sve manje jede. Ponekad zaboravi jesti, ponekad zaboravi tabletu za tlak. Hrana za nju ima neprijateljske oči. Raste joj tlak od malo mesa, od kolača zub zaboli, smeta joj mlijeko, juha, varivo. Ne smije piti puno vode jer joj je mjehur slab. Slabije čuje i sve češće je odsutna. Alergična je na procvale trave, ona koja je bosa trčala u školu kroz nepokošene livade. Daleko joj je kiša, ne čuje vjetar, ne vidi kišobrane, niti crvenkaste krošnje u parka. Ne zna što se događa dolje, ne zna kako ljudi žive dolje.
Gasi se sjaj koji je uvijek imala u očima, samo joj je još kosa čvrsta i sjajna.
Suviše često otvara taj ormar i pokazuje vješalice, najčešće ujutro kad pijemo kavu. Zatim nam objašnjava što je sve na njima, a mi znamo što nakon vješalica slijedi. Na redu je platnena, bijela vrećicu s novim, crnim cipelama. Tu su i nove čarape. Vješalica svaki dan mijenja svoje mjesto. Čas je nevidljiva u najudaljenijem kutku ormara, a čas nas zapljusne svojim crnilom, čim otvorim vrata.
Jučer sam bila ljuta na nju, zašto se stalno pakira, zašto želi otići? Kao da nas želi ostaviti. Nesiguran je taj put kojim ide, uski zid, a ispod provalija. Neće imati ključeve, niti bilo kakvo rasvjetno tijelo. Samo mrak.
Kamo će ona, koju cestu ona vidi, a ja ne vidim?
Tražim njezin glas od ranije, smijeh, galamu, prijekor.
– Svijet je došao svome kraju, govori moja mama i uzima jaknu s vješalice i bocu s vodom.
Umirim se i grizem nokte. Čekam.
Mama silazi s desetoga kata i sadi dvije koštice višnje ispred zgrade.
Netko će reći nije tako bilo, ne tim redom, zaboravila si. Svejedno, dvije višnje još uvijek rastu ispred zgrade.

Foto: www.pexels.com

Odgovori