Nada Vukašinović: Kako sam te izgubio

S fotografijom žene u ruci, zaustavi se pored prozora, a onda krene od vrata do vrata dugog bolničkog hodnika. Razgledava brojeve soba. Ne žuri mu se. Odgađa trenutak zbog kojega je došao. Iz mraka dugog hodnika, na neonsko svjetlo izranjaju nejasne sličice.
Uplakani dječačić od pet godina kleči u mračnom kutu sobe iza velike fotelje. Mlada žena u šarenoj ljetnoj haljini s putnom torbom otvara vrata. Otac u pidžami i kućnim papučama s dvije ruke drži njezinu nadlakticu i vuče prema sobi. Žena je oslobodila ruku, silazi niz stepenice. Otac trči za njom. Nekoliko sitnih koraka, zvuk potpetica i tišina pred vratima. Otac se polako vraća u sobu, sjeda na fotelju, glavu podupire dlanovima. Ne vidi mu lice, ali vidi ramena koja se miču i savijaju prema koljenima.
Zastao je na nekoliko metara od sobe broj 8. Stresao se od hladnoće. Tomo i danas zamuckuje kad se emocije namotaju u klupko. Osjetio je u grlu grč, koji se počeo širiti prema donjoj vilici. Hoće li moći uopće otvoriti usta?
Pred vratima sobe, na klupi sjedi otac. Iz te udaljenosti mu nalikuje sklupčanom djetetu.
– Opet ga je ostavila samog. Sitan je. Od zadnjeg susreta se prepolovio.
Otac i sin su se pozdravili bez riječi i isprepleli prste i kao nekada gotovo šapatom razgovarali.
– Svi griješimo, Tomo.
– Zašto nije bila pored mene kad sam ja nju trebao?
– Danima pita za tebe.
– Ostavila me je.
– Sad te treba.
– Nije nju zanimalo kako sam ja.

Živjeli su tiho. Kuća je bila prazna. Uspavljivao se s fotografijom lijepe žene. Koliko pisama joj je napisao? Svako je počinjalo i završavalo isto – dođi, kada ćeš doći, trebam te!
Prijateljima je počeo govoriti da je umrla. Otac se nije bunio.
– Mislio sam da sam ja kriv što je otišla. I danas još liječim ožiljke.
Prihvatio je svoje djetinjstvo onako kakvo je bilo. Pronašao je u njemu i lijepe stvari i sam sebi govorio: – Tomo nisi izgubio što si mislio da si izgubio. Idemo mi dalje!
– Ući ću u tu sobu samo zbog tebe, tata.
Otac i sin kao nekada, tiho otvore vrata i na prstima uđu u bolničku sobu. Na krevetu je ležala lijepa žena sijede kose. Približili su se uzglavlju. Tomo se zagledao u njezine plave oči i zaboravio riječi.
Muškarci pognutih ramena, nijemo isprepletu prste s njezinima. Stajali su tako sve dok i sunce nije odustalo u svojoj namjeri da pozlati uzglavlje umorne žene.

Foto: www.pexels.com

Odgovori