Nada Vukašinović: Kad bih ti pisao pismo

Kad bih još imao koju dobru riječ,
pisao bih ti pismo,
rekao bih ti da sam još na istom mjestu,
u trave zapetljan,
s nogama u mulju,
pognut nad razlomljenom slikom,
presječen napola,
da osluškujem krugove tišine,
one koja je bila i ove koja je sada,
između dva svijeta,
i niti jedan nije moj

Rekao bih ti da vrijeme,
nije to što smo mislili,
i ima ga i nema,
ili se prelije preko ruba,
ili klizne kroz prste,
ili nas zapljusne i preplavi,
jer nikada nismo uskladili satove,
i ništa nismo naučili

pisao bih ti, ali
ostale su mi samo oštre riječi,
tjesnaci,
stari ožiljci,
i prazne oči,
zaboravio sam završetke priča,
i ne sanjam više,
probudim se prerano i bdijem,
nad vremenom koje stoji,
nad slikama koje plešu,

spuštam glavu u zaklon,
u sjenu ispod lipe,
i lipa bi trebala mirisati,
jer lipanj je,
i ja bih trebao putovati,
u onaj tvoj svijet,
kažem trebao, al umoran sam,
u ruci još gužvam,
papirić s adresom,
a možda su i ulica i grad,
zauvijek izgubljeni.

Foto: www.pexels.com

Odgovori