Nada Vukašinović: Festival

Ženama ljeti teško možeš pogoditi godine. Preplanule, utegnute u kratke haljinice pastelnih boja, cupkaju u ritmu glazbe s pozornice. Ne žuljaju ih cipele i spretno plešu sve što je u ponudi linđo, macarenu, rock. Pjevaju “…baš je glupo biti zaljubljen u damu…” i poskakuju u ritmu pjesme.
Seoski festival nudi mlade pjevačke nade i obilje kiča na šarenom klupku koje pulsira u ritmu.
Zveckaju metalne ogrlice i narukvice, miješaju se mirisi parfema i dezodoransa s mirisima brze hrane s ulice, palačinki, fritula i langošica, skakuću bijele kokice od slavonskog kukuruza, pjeni se hladno pivo. Sve je na prodaju i sve ima cijenu, ali šta košta da košta, treba si čovjek priuštiti malo veselja, treba se malo opustiti na godišnjem odmoru.
Skakuću dvogodišnje djevojčice, a nasmiješene žene ih podižu na ruke, ili im se priginju, nude im bočice s vodom, ali ples ne prekidaju.
Tražim znakove, ali ne mogu otkriti tko je tu mama, tko kćer, a tko baka.
Na klupama sjede ozbiljni sjedokosi promatrači.
Prate zbivanja i povremeno ustanu, istegnu se i naslone na šank. Još jedno pivo, ne broje više.
Večeras su svi zdravi, nasmijani, nikoga čak niti zub ne boli. Razmišljam je li ipak netko poput mene popio tabletu protiv bolova.
Ove su Barbike odavno odustale od dijete, komadić svile po preplanuloj koži, ali koga briga za višak kilograma dok trešti glazba njihove mladosti.

Na pristojnoj udaljenosti od pozornice, smrknuta lica u tamnim majicama i visokim tenisicama stoje djevojke koje će za koju godinu postati punoljetne. Njima je to sve glupo, loša glazba, starci i klinci u šarenim krpicama, festival kiča, pa jel oni sebe vide. Njihovo društvo je na zidiću uz more i one će uskoro okrenuti leđa šarenom skupu i uputiti se u mrak i tišinu gradske plaže.
Dvije žene u pedesetima, imaju gotovo dječje haljinice, puno volana, cvjetića i džepića, visoko iznad koljena, frizure s češljićima i bijelim, plastičnim cvijećem, Odakle su te stigle i jesu li se pogledale u zrcalo?
Uspoređujem oči, crte lica, građu tijela i pomislim možda su sestre, u pratnji sinova, al opet, ne možeš biti siguran. Nikada nije onako kako vidiš.
Namještaju se ispred mene, glasno se smiju, pokazuju zdrave zube, stalno se fotografiraju i zaklanjaju mi pogled na pozornicu.
Svjetlucaju njihove zlatne i srebrne sandalice, podižu noge i vidim njegovana stopala i grimizni lak na noktima.
Vesele su i smiju se kao mlade djevojke. Možda i jesu mlade.
Jedna skupina je bučnija od drugih. Djevojčice privlače pozornost. Tek su prohodale. Pored njih žene u kratkim hlačicama i troja dječja kolica složena poput utvrde. U jednim kolicima spava beba.
Svi se njišu u ritmu. Smiju se, dovikuju, jer glazba je bučna, a oni su uz pozornicu pored zvučnika. Beba se ne buni, spava.Tu su još i očevi djevojčica, drže ih povremeno na ramenima i plešu s njima.
U skupini je i par srednjih godina. Prate događaje na pozornici i plešu u ritmu.
Žena se stalno se kreće, pocupkuje, pleše, nasmijana i glasna. Dobro joj pristaju tajice i uska bijela majica bez rukava. Kosu je podigla nemarno, a crveni su joj se uvojci rasuli po čelu. Obilazi dječja kolica, onda pleše s djevojčicama. Povremeno se obrati ženama. Prilazi im jedan stariji par, ona ih grli. Dolazi djevojka koja je maločas pjevala na pozornici, žena širi ruke, ljubi je i čestita joj. Ponaša se bezazleno poput djeteta. Shvatila sam da su obitelj i da su svoju radost dijele.
Festival završava proglašenjem pobjednika. Pored moje klupe se iznenada stvori žena koja je plesala cijelu večer, širi ruke, smije se i grli me. Zbunjena sam, ali radost se prelila po meni, Gotovo sam sigurna da je zabuna, zamijenila me, to će biti.
-To sam ja, Conccetta, Talijanka! Jesi li me zaboravila ? Ovo su sve moji, muž, sinovi, kćer, snahe, unuke!
Priče se najprije dogode, a onda napišu. Mojoj se veseloj Talijanki dogodila neobična priča i ne samo za kratku priču.
Upoznale smo se prije nekoliko godina na plaži, obje u crnim kupaćim kostimima. Njezina životna avantura je započela preko plesa. Bila je mlada kad su u rodnom Palermu gostovali članovi Kulturno-umjetničkog društva iz malog sela pored Đakova. Nije znala niti jednu hrvatsku riječ kada ju je Šokac zaprosio i odveo u Slavoniju. Oženili se, imaju troje djece i četiri unuke.
Conccetta još i danas pleše, ali sada šokačko kolo uz tamburicu.
Pričala mi je o svemu, ali nisam vidjela kako pleše. Možda je zbog toga večeras nisam prepoznala.
Žena ozarena lica, opuštena i zaigrana nije bila ona Conccetta koju sam upoznala na plaži u crnom kupaćem kostimu.

Foto: www.pexels.com

Odgovori