Nada Vukašinović: Bilježnica

Stajao je na vratima naše kuće i onako ogroman, nagnut prema meni s podignutom rukom, nabreklih žila na vratu sakrio blijedo proljetno sunce. Nisam čula ništa, samo sam se još više povukla u najmračniji kut kuhinje.
Išla sam tada u šesti razred, a brat u peti. Bili smo tiha djeca.
Prihvaćala sam sve jer nisam znala da može biti drugačije. Nisam se bunila, nisam ništa tražila, nisam kasnila u školu.
– Diži se, požuri, gledaj pred sebe! – išlo je u nedogled. Batine smo brat i ja dobijali bez puno priče. Najprije batine, a onda večera i spavanje u suzama.
Ustajala sam prije sunca, vodila kravu na livadu, brat hranio zečeve, a onda u školu. Vraćala sam se s kruhom u školskoj torbi, nosila mlijeko, pozdravljala susjede.
Skrivala sam se na tavanu među starim knjigama i sanjarila o velikom gradu i jela napolitanku. Sastavljala sam se i rastavljala po ko zna koji put.
A onda se pojavila ona. Tek je počela školska godina. Prvi puta sam je vidjela jedno popodne na utobusnoj stanici ispred škole.
Trčala je za nasmijanim četvorogodišnjakom, a on za tigrastom mačkom.
Vikao je – mama, mama, gladna je!
Nikada nisam vidjela ljepšu sliku, tako lijepu ženu i dijete. Imala je dugu kosu, traperice i plavu jaknu. Glasno se smijala dok ga je hvatala za ruku. Podigla ga je i nosila kao vreću. On je i dalje pružao ruke prema mački.
Kada je u rano proljeće iste školske godine ušla u naš razred sjetila sam se prizora s autobusne stanice. Ispod stabala je bilo ostataka snijega
Učionica je još bila ispunjena mirisima ugljena, dima, prašnjavog poda i naših kuhinja koje smo donijeli na kaputima.
Kad se pojavila na vratima u kosi joj je blistalo svjetlo, a učionicu su napunili mirisi cvijeća.
– Predavat ću vam hrvatski jezik!
Bila sam sretna. Unijela je radost u naš život.

Radoznalo smo pratili sve što se odnosilo na nju. Često je putovala i dolazila u razred s žutom putnom torbom. Oslovljavala nas je imenom i kad bi mene prozvala činilo mi se da sam joj najvažnija osoba una svijetu. Bili smo jako siromašni i zabrinuto očekivali ono nakon škole, međutim s njom su dani postali svjetliji i naša lica sve vedrija.
Nešto je omekšalo i oko mog srca i opet sam bila dijete.
Počela sam se smiješiti. U školi mi je bilo lijepo i ostajala sam sve duže. Nalazila sam izgovore svaki dan. Probe dramske grupe, novinari, zbor, priredba, čitanje poezije.
Na pomisao da moram kući, želudac mi se podizao do grla, a sjena navlačila na lice
Sjećaš se Snježana, onih žutih bilježnica na kojima je pisalo Lipa Mil ili tako nekako, one koje su imale sto listova?
Jedna bilježnica cijelo polugodište! Prošlo je od tada puno godina. Nije ona bila kriva. Nikada nisam to pomislila.
Puno smo pisali, uzimala je i ispravljala naše bilježnice.
Kao da smo joj bili najvažniji na svijetu, sve ju je zanimalo. Koga imamo kod kuće, koliko znamo, što mislimo, volimo, osjećamo, želimo? Trgali smo listove i odgovarali na njezina zanimljiva pitanja. Činilo mi se da razgovaramo samo nas dvije.
Čuli smo da često putuje jer još nije završila studij.
Jedno jutro se pojavila s žutom putnom torbom. Svi smo čekali da otvori vrata škole, učenici i profesori i svi smo zapljeskali. Nekako se proširila vijest da je dan prije moja profesorica diplomirala.
Moja žuta bilježnica je bila brzo ispisana i opasno se stanjila. Trebala sam drugu, ai brat je svoju ispisao.
Otac se smračio za večerom. Ogromnim šakama je mahao ispred sebe, upirao prstom čas u mene čas u brata.
– Radim samo za vas dvoje, za vaše knjige i bilježnice! Ne može više tako! Pokazat ću ja vama! Donesite torbe!
Mračna kuhinjica se zatresla. Smanjivala sam se u stolcu, podvlačila sam se pod stol toliko dugo dok mi brada nije dodirivala stol.
Mama je jurila po maloj kuhinji, iako je sve bilo na stolu. Pognute glave krenula je po naše torbe.
– Ne ti! Oni! – uperio je ogroman kažiprst u mene kao da će me probosti.
Bratu je brada zadrhtala. Pognuo je leđa i provukao se ispod njegove ruke.
Te večeri smo uz blijedo svjetlo male žarulje u svim bilježnicama, kemijskom olovkom ispisivali brojeve stranica.
Pisali smo u tišini, bez podizanja pogleda, prigušenog, plitkog disanja.
Sutradan je trebalo nekako reći profesorici da ne smijemo trgati listove iz bilježnice.
Nisam mogla zaspati te noći. Kako to reći? Kako će me ona pogledati? Promatrala sam njezine nasmiješene oči i potpuno sam se izgubila. Ruke su joj bile bez težine, dotaknula me poput leptirova krila. Za mene je postojao samo taj trenutak.
S lakoćom je zauzimala sve prostore u učionici, zaustavljala se kraj svakog učenika.
Imala je nove sandale, tamno plave. Nikada nisam vidjela ljepše. Gledala sam u njezine noge. Prvi puta sam primijetila kako joj dobro stoje sandale, kako je zgodna moja profesorica. Bila sam mršavica, dugih nogu s koščatim koljenima. Molila sam Boga da jednoga dana i ja imam takve noge i iste takve plave sandale. Sanjarila sam otvorenih očiju.
– Otrgnite list papira i potpišite se. Pisat ćemo diktat za ocjenu!- kao da me netko zalio ledenom vodom
Ništa nisam rekla, kako bih! Otrgnula sam list i razmišljala o onome što me kod kuće čeka.
Strpljivo smo čekali šake i ja i brat. Šamari su pljuštali.
Nemoj misliti da sam ikada pomislila da je ona kriva. Sporo su nam prolazili dani. Gledala sam naša ulazna vrata i čekala da ih netko otvori.
Nikada neću zaboraviti koliko je kiša padala te nedjelje kad se na vratima pojavila moja profesorica. Pronašla mi je posao u velikom gradu. U početku sam čuvala dvoje djece njezine profesorice s fakulteta i školovala se. Još i danas me neka nevidljiva ogromna šaka zaustavi u trenutku kad samo pomislim da bi moji učenici trebali otrgnuti list papira iz bilježnice.
Brat je ostao. Izrastao, a nekako sav proziran. Leđa su mu bila pognuta i svako ljeto je bio sve bljeđi i sve šutljiviji. Nije mogao otići, ali nije mogao ni ostati. Slomio se.

Otac ga je našao jednog jutra, zapetljanog u granama i bijelim cvjetovima trešnje. Zatvorio mu je oči i spustio na žute maslačke.

Nema više niti mame, Snježana tamo nema više ničega.

Foto: www.pexels.com

Odgovori