Monika Herceg: Svjetlost

Sklapaš ruku u krošnju i ništa ne ostaje osim
šume na vršku prsta, tako stvari za nama gube imena
i ne znamo više što možemo reći
o češlju o buketu o maslačku o prehodanim stranicama i plastičnoj žlici
u kojoj ponekad pluta lijek za kosti, a ponekad manje gorke imenice
I ne znamo više niti što napisati
osim da su velike ptice slijetale u san dugo
i mislili smo da se nećemo probuditi iz ljepote

Kosa ti odmara na mom licu, neprestano u želji da pobjegne
Kad zažmirim bocka me i štipa njeno narančasto tkivo
i pjevušim ti cijeli obzor umotan u nebo
Da zaklopiš oči, da pustiš dan širok i potpun
kao šumska šutnja neka sjedne na zjenice
teškom mokrom mahovinom
I ništa od ovog studenog
punog tempere topline u kojoj se valjaju zbunjene tratinčice
ne miriši na jesen toliko kao tvoja glasna svjetlost
koja se opire usnuću

Foto: www.pexels.com

Odgovori