Mislav Pasini: Škola novog poretka

Peugeot 206 zaustavio se pred gustom šumom borova i čempresa. Najprije su se otvorila vozačeva vrata. Noga u Nike tenisici zagazila je na blatnjavo tlo.
„Hej, misliš da je ovdje najbolje mjesto?!“ kroz noć se začuo glas mladića od nekih šesnaest godina.
Kako nije dobio odgovora, pitanje je još jednom ponovio. Ovog puta glasnije.
„Isuse, ne viči! Što si tako glup?“ odgovorio je njegov vršnjak koji je tada izašao sa stražnjeg sjedala i dodao: „Šta ne razumiješ da smo ovo dugo planirali! A ti, ajde debilu… izlazi iz auta! Dosta je bilo vožnje“ završio je, prigušeno se obraćajući još nekome u tami automobila.
Kako iz auta nitko nije izlazio, mladić koji je upravljao prišao je do prozora zadnjeg sjedala i pokucao zglobom kažiprsta.
„Debilčino, ajde ispadaj… Jesi li uopće čuo?!“
Tamna sjena koja se nalazila u autu tada se polagano pomakla. Momak koji je izašao sa zadnjeg sjedala sagnuo se te je rukom posegnuo prema „sjeni“. Za rame je iz auta izvukao dječaka čije se uplakano lice sjajilo na mjesečini što je svojim ledenim zrakama dodirivala vlažno tlo natopljeno hladnim jesenskim kišama.
„Ne morate mi ovo raditi“, rekao je dječak dok su ga odvodili prema prvim redovima stabala.
„Šuti!“ prekinuo ga je onaj sa stražnjeg sjedala.
Dječak ga nije puno zagledavao. Dapače, nije se usudio jer znao je kakav su plan imali njih dvojica. Ono što je tek krajičkom oka mogao vidjeti bila je majica na tom mladiću. Crna majica čija su bijela slova slala poruku „Kill Fuck Die!“. Obojicu je znao tek iz viđenja s hodnika svoje škole. Bili su to poznati učenici viših razreda. Dapače, vrlo poznati po svojim „mobitelskim misijama“ s kamerom. No ono što je ugledao u njihovim očima još u trenutku kada su ga ugurali u auto bilo je zastrašujuće. Tama u njihovim očima davala mu je na znanje da za njega nisu imali u vidu tek običnu zabavu koju su znali priređivati curama iz škole. Ovo što su namijenili njemu bilo je kud i kamo žešće.
„Ajde klekni!“ zapovjedio mu je mladić u crvenoj majici s natpisom „Speed“.
Tog trena dječak je počeo plakati.
„Molim vas, nemojte, molim vas nemojte…“
No umjesto sućuti začuo je smijeh. Podigao je ruku u namjeri da uhvati njihovu, no umjesto dodira dobio je udarac u trbuh. U idućem trenutku ležao je na tlu. Udisao vlagu i lizao gorko blato.
„Di je mobitel?“ upitao je onaj u crvenoj majici. „ Kill Fuck Die!“ mu se nasmijao te mu je predao malu Nokiu s kamerom.
„Čiji je?“
„Kako čiji je?! Pa znaš čiji je! Ukrali sam ga onoj prasici iz tjelesnog. Bit će gušt kada školom prostruji vijest da je snimka mučenja puštena s njenog broja…“ rekao je kroz smijeh.
„Ludnica, stari moj, ludnica! Daj snimi ga malo za početak, a ja idem donijeti alat iz prtljažnika.“
Kada se vratio, u rukama je nosio zastrašujuće debeli konop i dugu trstiku.
„Vezat ćemo ga za prvo stablo i malo ga izbatinati. Tek toliko da pomodri, a snimku ćemo slati ujutro.“
„Jasno“, rekao je mladić u majici s porukom.
Udarali su ga snažno, poput Meksikanaca pinjatu na nekom rođendanskom slavlju, i usput ga snimali kamerom s mobitela. Njegov plač prekidali su podizanjem omče kojim su ga podizali s tla.
Stali su nakon desetak minuta. Ostavili su ga u ležećem položaju, i upravo u trenutku kada su ga namjeravali napustiti, njegove su oči potražile njihove. Rukom je s poda krenuo prema njima i zgrabio mobilni aparat zadržavši ga nekoliko sekundi među svojim prstima. Nekoliko udaraca nogom u rebra popustilo je njegov stisak. No umjesto da je ostao u bolnom jecanju, što su oni i očekivali, malac se odjednom počeo smijati. Njegove oči bile su mračnije od njihovih. Smijeh mu je jezovito odjekivao u gluhoj noći.
„Što je ovo sad?“ upitao je onaj u crvenoj majici.
„Vrag je! Što bi moglo biti… daj bjež’mo, ostavi budalu!“ Odjurili su u noć. Auto je zabrujao blizu dječakove glave.

„Jedan dodir, jedan prokleti dodir tog malog balavca bio je dovoljan!“ proklinjao je u sebi mladić u crvenoj majici.
Jutro u školi bilo je burno. Snimka je konačno prostrujala, i bila je strašna, dapače. Stravična! Rudolf (crvena „Speed“ majica) i Antonio („Kill Fuck Die!“) mlatili su na stablo obješenog Marija, dvanaestogodišnjaka, više nego uzornog učenika. Snimka je procurila u svim razredima, a vrlo brzo stigala je i do zbornice. No, broj s kojeg je bio odaslan (na njihovo zaprepaštenje) bio je Rudolfov, a ne profesorice iz tjelesnog.
Policiji nije trebalo puno da već u školi na malom odmoru uhvati „odvažne“ i tako glupe malodobne delinkvente. Marijo, čije je lice bilo crveno i modro, a leđa izbatinana, samo je potvrdio paklenu noć koju je ostavio iza sebe.
„Jedan dodir… Jedan prokleti dodir…“ posve izgubljeno je u mislima ponavljao Rudolf dok su ih odvodili u stanicu. Antonio je sjedio u policijskom autu pored njega i šutio. Pitanje je u njegovom pogledu bilo jasno: „jesmo li sigurno ukrali aparat one prasice iz tjelesnog?“
„Naravno da jesmo“, odgovarao je njegov pogled, pri tom razmišljajući i kako objasniti ocu da mu je te noći uzeo auto bez odobrenja?

Marijo je sjedio u fotelji nasuprot ravnatelja koji ga je promatrao uz smiješak odobravanja.
„Nisam znao da …“ krene ravnatelj kroz osmijeh, zastane pa nastavi: „.. u svakom slučaju, tako mi je drago čuti. Nego, ajde objasni što si to točno napravio?“
„Promijenio sam kod tog mobitela i ubacio Rudijev broj u memoriju. Barem meni to nije teško. Ljudi su budale. Kad ih jednom pročitaš, udaraš ih njihovim oružjem i njihovim glupostima“, kaže Marijo vrlo ozbiljno.
Ravnatelj se nasmije. „ Eh, da su samo znali na koga su se ovog puta okomili!“ rekao je i neodređeno pogledao kroz prozor.

Marijo se polako kretao školskim hodnicima. Bio je to lijep, ugodan dan. Sa svojim mobitelom u ruci krenuo je prema školskim kolegama. Uključio je kameru i ponovno dodirom odlučio mijenjati brojeve u aparatu.
„Odrasli neka se brinu za odrasle“, pomisli, a on će malo ustalasati svoje vršnjake. Izazvat će nered, nered neviđenih razmjera koji će na noge podići cijelo društvo koje će se potom baviti isključivo školstvom, pa onda nečim drugim, pa opet nečim desetim… „Bit će to pravi marš kroz institucije!“
„Da, ljudi su glupi!“ nastavi u sebi. „Biti će to kraj njihovog svijeta i početak nečeg novog, tako lijepog“, pomisli i pogleda u nebesko plavetnilo.

Foto: www.pexels.com

Odgovori