Mislav Pasini: Lektira za pet

Ako je Petar išta mrzio to je bilo čitanje. Tim više što je profesorica, ona dosadnjikava, koja je za katedrom gutala riječi (pri čemu je učenike vrijeđala da imaju disleksiju) tražila da svaka lektira na vrijeme mora biti obrađena. I to, jednim satom unaprijed, tako što će se tih četrdeset i pet minuta raspravljati o knjizi, kako bi se idući blok sat djelo što lakše moglo svladati. Ovog puta, stvar je za Petra bila tim gora, jer zadnja je lektira bila oveća, ma ne oveća u smislu same priče, nego baš ta knjižurina koju je uzeo kod profesorice (jer bila je ona i knjižničarkom u školi) imala je, bog te vidio, nekih dvjesta stranica! I uz to na naslovnoj je stranici kićenim slovima (kojih se Petar ježio, jer svaka je knjiga, po njegovom mišljenju u takvim slovima morala biti dosadna). Petar je bio dobar učenik, dapače, snalažljiv, ali nije bio jezičar. Bliža mu je bila matematika. Stoga, pročitati lektiru i nešto o njoj znati, e to je bila druga priča. Ma, brate mili, koga zanima što je netko u knjizi radio, mislio, naumio ili što ti ga ja već znam, pomišljao je on. I sad eto ti problema: William Shakespeare, a ona je s katedre inzistirala na Romeu i Juliji. Problem prvi: Petar je dobio jedinicu. Zašto? Kada je profesorica s katedre objasnila poantu te tragedije, Petar je dobacio svoju opasku: „Ajte, molim vas, pa ko se danas više ubija zbog ljubavi?!“ Profesorica ga je odmjerila, sjela za stol, potražila mu ime u e dnevniku i tamo sprašila jedinicu s takvom čitabom da bi je se i Shakespeare posramio. Problem drugi: profesorica je upitala razred zašto su ljubavnici, po njihovom mišljenju, završili tako grozno? Petar je opet odgovorio: „Matematički gledano, jedan plus jedan uvijek mora biti dva. Nama pisac očito to ne prezentira na taj način!“ Pažljivo je birao riječi ne bi li se dojmio profesorice.
„Kako to misliš?“ upitala ga je ona.
„Pa, matematički gledano da bi se došlo do nekog rezultata, brojevi se spajaju ili oduzimaju, a to dvoje o kojima vi nama govorite, očito se nisu spojili, ili ipak jesu pa nam je pisac zamračio pogled na taj dio radnje!“
Razred je prasnuo u smijeh, a profesorica je opet sjela za e-dnevnik.
„Petre, tvoji kod kuće imaju šifru ulaska u e-dnevnik, e pa možeš im reći da im šaljem vlastitu lektiru!“
Koja dosadnjakuša! pomislio je Petar. „Pa kakva je to ljubav ako se ništa ne vidi!“ Nastavio je on.
„Tako je!“ orilo se razredom kada su se mnoge ruke s iPhoneovima podigle zrakom. „Mi danas vidimo sve!“
Čuvši ovakav komentar, profesorica starog kova krenula je putovima starih navikama, i očito htjela podignuti laptop ne bi li njime udarila po stolu, kao s dobrim starim dnevnikom, no zaustavila se u zadnji tren.
Petar se smijao, a smijali su se i ostali.
Na pitanje druga iz klupe što će reći svojima na „čitabe“ u e-dnevniku, samo je nezainteresirano odmahnuo glavom.
No, profesorica se u međuvremenu bila razboljela, i nije je bilo nekih dva tjedna. Točno toliko vremena kod Petra su u kući bila Shakespearova sabrana djela. Zamjenska profesorica koja je stigla bila je super. Nije se radilo ništa! Ma koja lektira, ma koja rasprava, koja ljubav i samoubojstvo. Ma dajte, molim vas! Ova je profesorica bila moderna, i rekla je Petru i ostalima da Shekespearea ostavlja našoj redovnoj profesorici čim se ona vrati s bolovanja. No, problem je kod Petra i dalje postojao. Knjigu je u međuvremenu izgubio, a kada ju je našao, ostale su tek vanjske korice; unutarnjih stranica više nije bilo. Djed mu je rekao da je knjigu dohvatio njegov pas, i da od tog čuda nije bogznašto ostalo. Eto, očito sam bio na djeda, pomislio je u sebi. A onda je došao dan kada se redovna profesorica vratila, i nastava je trebala ići dalje po ustaljenom kurikulumu. Večer prije, Petar je dugo razmišljao kako se iskupiti za izgubljenu i uništenu knjigu. U redu, pomislio je; profesorici će dati naslovnicu, ali ona, pobogu ne smije biti prazna. Neke stranice tu moraju biti. Večer prije profesoričinog povratka ušao je u majčinu sobu i pregledao njenu biblioteku. Tražio je velike knjige. Jedna od takvih bila je u hrbatu toliko nagnječena da je očito majci bila jako dobra ako ju je toliko pomno čitala. Uzeo je knjigu u ruku. Težila mu je na dlanu, doduše manje od Shakespearovih sabranih djela, ali kada joj skine korice, to će biti zadovoljavajuće. Shakespeare će već nadomjestiti težinu. Petar je pročitao sadržaj na poleđini knjige i ostao pomalo zbunjen kakve li to stvari voli njegova majka. Erica Jong, Strah od letenja bio je naziv knjige. A, pa dobro, što je tu je. Mame valjda znaju najbolje, pomislio je i dao se na posao.
Sutradan nakon prozivke kada su učenici svoje dnevnike čitanja ostavljali na katedri, Petar je bio jedini koji je umjesto teke profesorici predao vraćenu knjigu. Ošinula ga je pogledom i vratila na mjesto uz komentar kako jedinicu kod nje nikada neće popraviti, a onda je uzela knjigu i počela je listati. Činila se pomalo iznenađenom, da bi pogledom potražila požutjelo Petrovo lice. Izraz oka joj se tada promijenio.
„Ovo je ono staro izdanje sabranih djela koje sam odavno tražila, pa ga nikako nisam uspjela naći, a to je ipak generacijsko djelo,“ rekla je odjednom, pri čemu su neki od učenika generacijsko djelo tumačili da je profesorica ipak bila starija i od Isusa. I sat je protekao mirno, spokojno, bez vike i dreke; baš kao da se na njihov sat vratila zamjenska profesorica, jer ova redovna se na satu više nije dala smesti. U miru je čitala nova sabrana djela Williama Shakespearea. I nekoliko je puta podizala glavu i uz odobravanje promatrala Petra, da bi mu na iznenađenje svih glasno rekla kako je za ovakav trud zaslužio ispravak jedinice. Malo je za reći da nikome ništa nije bilo jasno, zato se Petar kući vratio nasmijan. I prošlo je novih mjesec dana do iduće lektire, a tada je na redu bio Miroslav Krleža. Dovoljno debela knjiga za novu prolaznu ocjenu. Petar je knjigu posudio i odmah dao djedu i njegovom dlakavom suradniku. Pa čak i ako čupavi ovog puta ne odradi svoj posao, Petar je znao što mu je činiti. Ionako je pregledom mamine biblioteke pronašao novi naslov koji će njegovu profesoricu barem na kratko činiti sretnom i mirnom, a on će onda dobiti pozitivnu ocjenu iz znanja ili zalaganja, to ionako više nije bilo bitno. Knjiga koju je sada Petar držao u ruci imala je naziv Pedeset nijansi sive, i po sadržaju na poleđini, bila je prava stvar za njegovu profesoricu. Jedino što je on još trebao napraviti bilo je odvajanje korica od sadržaja, a osim toga, i ovu je knjigu njegova mama po svemu više puta pročitala, pa kako onda njegova profesorica ne bi bila zadovoljna?

Foto: www.pexels.com

Odgovori