Miro Škugor: U izlogu

„Srknuti ili ne?“, dvoumio se sada već punu minutu. Doduše, nije se samo jedanput opekao, ali može li ikada ovisnik o vrućoj čokoladi procijeniti koliko joj vremena treba da se ohladi na jeziku i nepcu ugodnu temperaturu? Baš kad mu je ruka sama krenula prema čaši, ne mogavši više čekati njegovu odluku, prene ga Metro-Goldwyn-Mayerski lavlji zijev mlađeg muškarca, rijetke kose i brade, s druge strane stakla. Cijela ulici okrenuta ostakljena ploha kafića, uz koju je sjeo, pružala je Draženu zanimljiv pogled.
Subotnja večer sve čvršće je prikivala sjedače na štekate preko puta istodobno raspoređujući šetače između njih. „Kamo ide, na primjer, stariji gospodin korpulentnije fizionomije, s kapom za zaštitu od sunca na glavi, safari odjevnom kombinacijom i najmodernijom generacijom mini-laptopa pod miškom? Kuda tako poletno korača nestvarno vitka, crvenokosa krasotica, tridesetih godina, ispod čijeg dugog balonera ritmično bljeska koža njezinih bedara poput kakvog erotskog svjetionika? O čemu li razdragano gestikulira tinejdžerski par sjedeći za stolom prepunim praznih boca, tanjurića i šalica dok ih ljutito promatra njegova ili njezina prijateljica na nazočnost koje kao da su zaboravili?“ pokušavao je odgonetati.
„Ovo je bolje nego u kinu!“ zaiskri mu misao. „A što bi se dogodilo kada bih počeo mahanjem rukom pozdravljati nepoznate mi prolaznike?“ upitao se i sam iznenađen vlastitom smjelošću. Nije ni pokušao odgoditi odgovor. Uostalom, imat će o čemu pričati Alenu, koji je uobičajeno kasnio na godišnju razmjenu rođendanskih poklona dviju Vaga.
Srećom, prvo su ispred njega prošle dvije simpatične djevojke. Nabacivši svoj najšmekerskiji osmijeh, entuzijastički im je mahnuo. One su načas zastale, prasnule u smijeh, otpozdravile mu mahanjem, pa produžile dalje ne prestajući se smijati. To ga je posvema okuražilo.
Nakon njih naišle su tri žene, različite životne dobi. One su također zastale, ali puno ga pozornije promotrivši. Izgledalo mu je da su se upirale prisjetiti odakle ga poznaju. Sudeći po pomicanju njihovih usana zaključio je kako su pri tomu međusobno izgovorile svega par kratkih rečenica uz pripadajući broj izmijenjenih upitnih pogleda. Netom što su nestale iz njegova vidokruga, najmlađa od njih se vratila priljubivši svoje namrgođeno lice tik uz dvadesetmilimetarsko staklo krhkost kojega ih je, činilo mu se, samo privremeno dijelila. Oštro mu priprijetivši kažiprstom lijeve ruke, otrčala je iz „kadra“.
Refleksno trzanje unatrag istreslo je iz njegova tijela i zadnji trag prvotne euforije. „Možda je ideja skroz fora, ali kako bi tek na mahanje reagirali muškarci? Indiferentno? Čuđenjem? Nimalo lijepim gestama? Ili riječima? Ulaskom u kafić? Možda i fizičkim nasrtajem?“, nastavljao je redati dijelove crnog scenarija, kojeg je njegov mozak počeo nesmiljeno razmještati po trenutno dostupnim stupnjevima rastuće nelagode. Naglo ju je zaustavilo ispočetka sramežljivo, a onda sve jače kuckanje.
Grupa veselih kineskih turista mahala mu je s vanjske strane stakla! Neki od njih svesrdno su nastojali kamerama mobitela zabilježiti njegovu posvemašnju zbunjenost. Jedva se sabravši odmahivao im je, instinktivno se braneći svim vrstama osmijeha kojih se njegovo lice u tom trenu moglo sjetiti. Podižući ruke još više uvis kako bi im dodatno otpozdravio i naglasio za ovakve prigode urođenu domaćinsku srdačnost, slučajno je dotaknuo čašu s čokoladom.
Posve se ohladila.

Foto: www.pexelew.com

Odgovori