Miro Škugor: Daleko je sutra

u 23:00 upisao sam
tvoj zadnji današnji smijeh
u tekicu što si mi je poklonila
zbog nebrojenih pjesama
koje propustih napisati
ne mogavši ničim drugim zapriječiti
odlazak nestrpljivih stihova
što nenajavljeno svraćaju
i nakratko ostaju
privučeni last minute ponudama
za vječni život
u nepoznatim mjestima moje svijesti
a koja nakon što kroz njih protrče
nikada više ne pohode

još mi preostaje odmotati
žabokrijek sa špula tvoje duše
u mašini za šivanje straha
kojim si uvijek spremna obrubiti
moguću spoznaju o vlastitoj umrlosti
i nespoznatljivost trenutka
kada doista umremo
prije nego smrznuti prsti
ove zadihane noći
odustanu od zatvaranja
samoumnažajućih rupa
iz kojih je nahrupilo
hladnoćom usitnjeno nebo

Foto: www.pexels.com

Odgovori