Mirna Gott: Nama

Ponekad uđem u Namu samo kako bi me zapuhnuo duh djetinjstva. Prođem kroz oblak iz 89-te, i prene me miris stare kamp prikolice. Na čas me katapultira u neku drugu dimenziju. Vrijeme i prostor postanu elastični, svijaju se oko mene i u meni. Prožimaju me od glave do trbuha. Uranjam se u tu nostalgiju svjesno. Po tijelu mi ljetno sunce desetogodišnjakinje šapuće: Ne žuri, ne mari za zrnca koja se gomilaju prikraćujući dane, zaboravi na kazaljke koje se utrkuju a ni jedna nikad ne stigne do cilja. Osjeti toplinu na svojem biću, osluhni vjetar u grmlju čije lišće ovlaš dotičeš dlanom u prolazu. Zatvori oči. Opipaj svaki kamenčić na prašnjavom putu. Dozvoli da ti crvena prašina oboji stopala. Udahni dobrotu ponuđenog osmjeha. I smij se. Smisli neku vragoliju, spačku, iznenadi sama sebe. I rasti. Posegni za najvišom granom, propni se. Ne štedi trud.
Po što sam ono bila došla? Ne sjećam se, ali doći ću ponovo.

Foto: Nama, Zagreb, (kwsdurango) by kwsdurango (flickr)

Odgovori